Ana je kao rođena Osječanka jako teško donijela odluku o preseljenju u Zagreb. No, da nije bilo te odluke, Ana bi danas bila pravnica, umjesto psihologinja. Nakon završenog Filozofskog fakulteta (2002. godine) i rođenja prekrasne kćeri, zaključila je da je vrijeme pronalaska posla. Iako nije sanjala o poslu u školi nego prije u Nasa-i ili barem Uredu predsjednika, prihvatila se nove karijere kao da je to bio njen prvi izbor.
Posao u Športskoj gimnaziji donio joj je nešto neočekivano, mogućnost pružanja podrške stotinama sportaša i sportašica u periodu kad im je to najpotrebnije – periodu žicanja ispričavanja izostanaka jer su zakasnili vraćajući se iz pekare pod velikim odmorom.
Izgleda da se sve to isplatilo jer su sportaši uskoro prepoznali u Ani osobu koja im može pomoći puno više od toga. Pridružila se timu Mentalni Trening koji joj je pružio mogućnost nastavka rada sa sportašima. Ana se i dalje trudi, a njen rad obuhvaća rad s djecom kao i sa vrhunskim sportašima pa tako, zajedno s Igorom Čerenšek, čini prvi tim psihologa koji je bio dio tima sportaša na Olimpijskim igrama u Riu, 2016.
Za Anu ovo ne predstavlja vrhunac karijere nego tek početak – početak ulaganja, učenja, rasta i ostavljanja traga.