Što je mucanje?
Mucanje je poremećaj tečnosti govora u kojem je ona narušena ponavljanjem glasova, slogova ili jednosložnih riječi, produžavanjem glasova i blokadama u govoru.
Ponavljanje glasova odnosi se na jednostruko ili višestruko ponavljanje jednog glasa u riječi, npr. „m-m-mama“.
Ponavljanje sloga u istoj riječi zvučalo bi kao „ma-ma-mama“ dok bismo produžavanje glasa mogli objasniti na riječi „strah“: „sssstrah“.
Blokada je netečnost tijekom koje je vidljivo da osoba svojim artikulatorima pokušava producirati određeni glas, no napetost u stražnjem dijelu usne šupljine je u tome sprječava.
Svi mi ponekad ne govorimo tečno, no valja razlikovati netečnosti u govoru osobe koja ne muca od mucajuće netečnosti. Gore navedene opisane su mucajuće netečnosti, odnosno netečnosti u govoru karakteristične za osobe koje mucaju. Osobe koje ne mucaju također nemaju savršeno tečan govor, no kod njih možemo uočiti drugačije vrste netečnosti. Oni nerijetko tijekom komuniciranja s drugim osobama umeću riječi poput „ovaj“, „mmm“, „hmmm“, rade pauze, ponavljaju dijelove rečenica, npr. „Onda je ona... onda je ona došla do mene“.
Osim svima čujnih netečnih obrazaca govora kod osobe ili djeteta koja muca, mucanje je okarakterizirano i sekundarnim mucajućim ponašanjima: jakom napetošću, tikovima, pokretima glave i vrata, treptanjem.
Osim bihevioralnih mucajućih ponašanja, važna karakteristika mucanja jest čest razvoj negativnih komunikacijskih stavova: djeca i osobe koje mucaju nerijetko se povlače u sebe, izbjegavaju situacije u kojima mucaju, imaju smanjeno samopouzdanje i povećanu razinu anksioznosti. S obzirom na navedeno, mucanje bismo mogli promatrati kao santu ledu u kojoj je površinski i vidljivi dio sante ono što mi čujemo: netečan govor. Veći dio sante leda, ispod površine vode, predstavlja pozadinske procese mucanja: negativne komunikacijske stavove, napetost, strah, povlačenje u sebe, anksioznost (Dr. J. Sheehan, 1970.)
Kad se kod djece najčešće javlja mucanje?
Kod djece se mucanje obično javlja između 2. i 6. godine. Takvo mucanje nazivamo razvojnim mucanjem. Razlikujemo i neurogeno te psihogeno mucanje.
Uzroci mucanja kod djece još nisu u potpunosti poznati.
Koji su uzroci mucanja?
Mogući uzroci uključuju genetsku predispoziciju na mucanje: djeca koja mucaju često imaju roditelja ili bližeg člana obitelji koji muca. Također je poznato da se mucanje češće javlja kod dječaka nego kod djevojčica.
Neki stručnjaci smatraju da se mucanje javlja kao rezultat nedovoljno razvijene motorne kontrole govora: dijete zna što želi reći, no muca jer je motorna kontrola govora razvijena slabije od jezičnih sposobnosti djeteta.
Djeca koja su emocionalno osjetljivija nerijetko teže podnose vlastite netečnosti u govoru i kritike okoline. Ako dijete svoj netečan govor percipira negativnim ili dobiva negativne reakcije okoline na mucanje, postaje anksioznije u govornim situacijama te može još jače mucati. Važno je napomenuti da emocionalna osjetljivost nije uzrok mucanja, no može potencirati postojano mucanje.
Jedan od uzroka mucanja je i drugačiji način funkcioniranja mozga djeteta: kod osoba koje mucaju desna hemisfera mozga aktivnija je od lijeve tijekom govorne produkcije dok je kod osoba koje ne mucaju lijeva hemisfera aktivnija tijekom govornih aktivnosti.
Mucanje može biti uzrokovano i psihološkim traumama (psihogeno mucanje). U takvim slučajevima dijete treba uključiti u logopedsku i psihološku terapiju.
Kod djece mucanje može biti uzrokovano i neurološkim deficitima (ozljeda ili trauma mozga) te tada govorimo o neurološkom mucanju. Takvi slučajevi su rjeđi od razvojnog mucanja.
Također je moguće da je mucanje uzrokovano kombinacijom faktora: pozitivnom obiteljskom anamnezom, slabijom motornom kontrolom govora, stresnim događajem za dijete koje je okidač mucanja.
Ako dijete u predškolskom razdoblju muca, moguće je da će se mucanje spontano povući. Također je moguće da će mucanje perzistirati.
Faktori koji ukazuju da će se mucanje zadržati
Faktori koji govore u prilog tome da će se mucanje zadržati su: pozitivna obiteljska anamneza na mucanje, dodatna jezično – govorna teškoća (npr. artikulacijske ili jezične teškoće), trajanje mucanja dulje od 6 mjeseci, mucanje praćeno tikovima, pokretima glavom ili napetošću.
Kada se zbog mucanja javiti logopedu?
Ako dijete ima pozitivnu obiteljsku anamnezu na mucanje i roditelji primijete da dijete muca, svakako bi se trebali obratiti logopedu. Logoped će procijeniti je li potrebno dijete uključiti u logopedsku terapiju. Roditelji djece predškolaraca tako će dobiti savjete o načinu komuniciranja s djetetom, a dijete će kroz igru učiti o svojim govornim organima, kako iste opuštati itd. Djeca školske dobi su zrelija i mogu usvajati konkretne tehnike za smanjenje mucanja.
Ako mucanje perzistira u školskoj i odrasloj dobi, ne treba gubiti nadu. Tehnike za smanjenje mucanja mogu pridonijeti tečnijem govoru. Uz to, važno je razviti pozitivne komunikacijske stavove i njegovati zdrav odnos s mucanjem: naučiti kako prihvatiti mucanje. Za kraj, prigodna definicija mucanja glasi: Mucanje je sve ono što činimo kako ne bismo mucali.
