Istovremeno, biti dovoljno dobar roditelj je jedan od najtežih, ako ne i najteži i najodgovorniji posao koji možemo imati. U okviru toga, razvod roditelja predstavlja teško razdoblje za svakog člana obitelji (kako za roditelje, a osobito za djecu). Separacija roditelja jedno je od emocionalno najzahtjevnijih iskustava kroz koje dijete može proći.
Kada se roditelji odluče razvesti ili separirati njihova se djeca suočavaju s višestrukim stresorima koji će, ovisno o karakteristikama samog djeteta, značajkama samog događaja, ali i podršci koju dijete dobiva iz okoline dovesti kod djeteta do više ili niže razine stresa. Razvod predstavlja i jednu vrstu gubitka – djeca gube do sada poznatu strukturu obitelji, navike, u nekim situacijama jednog ili oba roditelja...
Način na koji dijete razumije razvod svojih roditelja odnosno kako reagira na gubitak ili odlazak jednog roditelja iz njegovog poznatog okruženja uvelike ovisi o dobi i trenutačnom razvojnom stupnju djeteta, njegovom viđenju situacije, spolu, kvaliteti njegovog okružja, količini stresa kojem je bilo izloženo do tada te o sigurnosti i zaštiti koju dijete osjeća.
Prilagodba ovisi i o naporima koje roditelji ulažu u to da ublaže loše učinke razvoda na djecu. Neriješen i dugotrajan roditeljski sukob pogađa djetetove razvojne potrebe i prijetnja je emocionalnom razvoju djeteta. Kronični sukobi i visoki konflikti između roditelja (bili separirani ili ne) su ti koji mogu dovesti do dugoročnih štetnih posljedica i emocionalnih problema kod djece.
Pokazalo se da se posljedice razvoda razlikuju od djeteta do djeteta, svako dijete ili mlada osoba reagirat će drugačije. Međutim, one uvelike ovise o tome kakva je bila „kvaliteta“ razvoda, odnosno u kojoj mjeri su se roditelji sukobljavali tijekom samog razvoda i kakvim informacijama su djeca bila izložena, načinu na koji je dijete saznalo za razvod, komunikaciji i suradnji između roditelja, koliko dijete viđa drugog roditelja i sl.
Ako roditelji dobro odvoje svoju „partnersku“ od „roditeljske“ uloge, odnosno unatoč prekidu svoje partnerske veze nastave se adekvatno, bez sukoba i nasilja (osobito pred djecom) dogovarati oko svega vezanog uz djecu, tad je i veća vjerojatnost da će posljedice za djecu biti minimalne.
No, često tijekom razvoda braka roditelja, djeca i mladi su izloženi njihovim međusobnim svađama, fizičkim sukobima, međusobnim optuživanjima, vrijeđanjima, često roditelji od djece traže da prenose uvredljive poruke drugom roditelju, da „špijuniraju“ drugog roditelja, traže od njih da biraju između roditelja i sl... Takvi roditeljski postupci mogu dovesti do posljedica poput tuge, ljutnje, izraženih strahova, povlačenja u sebe, lošijeg uspjeha u školi, prkosa, zabrinutosti, rastresenosti...
Istraživanja pokazuju da su najčešće reakcije na razvod vezane uz anksioznost, depresiju i ljutnju. Već od najranije dobi djeca su svjesna emocionalne klime u obitelji i mogu osjetiti tugu, uznemirenost i nezadovoljstvo.
Kod neke djece se može javiti posramljenost i krivnja pri čemu djeca misle da su ona kriva što se roditelji razvode, neka djeca mogu osjetiti olakšanje nakon što čuju vijest o razvodu, a što je uglavnom slučaj kada se radi o obiteljima kod kojih je bilo prisutno nasilje.
Kod neke djece se može javiti i osjećaj straha i zabrinutosti oko toga da ne bude ostavljeno ili da roditelj s kojim je sada ne nestane ili ne otiđe. Neka djeca postanu odsutna, tiha i povučena, a kod neke djece se može javiti frustracija, bijes i prkos. Ponekad djeca krive jednog od roditelja za razvod te na agresivne načine pokazuju svoju frustraciju događajima. V
Važno je napomenuti, kako djeca mogu početi iskazivati i tzv. regresivna ponašanja kao reakciju na razvod roditelja pa tako mogu ponovno početi mokriti u krevet ili sisati palac. Često se javljaju i neke druge promjene u ponašanju poput agresivnosti, razdražljivosti ili napetosti, problemi u školi ili vrtiću.
Sva ova ponašanja i osjećaji koji se javljaju kao reakcija na razvod roditelja su uobičajena i prirodna za stresno razdoblje kroz koje dijete prolazi.
Kako pomoći djetetu da lakše prođe kroz roditeljsku separaciju?
1. Otvorena i iskrena komunikacija
Djeca trebaju znati što se događa, ali na način primjeren njihovoj dobi. Rečenice poput: „Mama i tata više neće živjeti zajedno, ali te oboje jako volimo“ mogu pomoći u stvaranju osjećaja sigurnosti. Djetetu je potreban razgovor o razvodu njegovih roditelja jer se djeca osjećaju sigurnije i lakše se prilagođavaju ako znaju što se događa.
Već i mala djeca su vrlo svjesna promjena u odnosima i klimi koja se događa u obitelji te mogu postati vrlo uznemirena novom situacijom koju ne razumiju. Iako je većini roditelja teško razgovarati s djecom o razvodu te tako često odgađaju taj razgovor, zapravo je važno da se taj razgovor obavi na vrijeme i da su, ako je to moguće, prisutna oba roditelja.
Važno je da roditelji naglase djetetu da ono nije nikako krivo za razvod te da ga oba roditelja i dalje jako vole i da se to nikad neće promijeniti. Djetetu treba dati do znanja da će i dalje oba roditelja biti tu za njega i brinuti se za njega, jasno objasniti koje će promjene razvod donijeti te kako će život izgledati nakon razvoda.
Djeci nije potrebno detaljno objašnjavati zašto se roditelji rastaju. Važno je ne preopteretiti dijete detaljima ili konfliktima.
2. Stabilna rutina i sigurnost
Održavanje svakodnevnih rituala (odlazak u školu, obroci, vrijeme za igru...) doprinosi osjećaju predvidljivosti i sigurnosti. Uz sve promjene koje razvod nosi, poznata rutina daje osjećaj kontrole.
3. Izbjegavanje konflikta pred djecom
Djeca ne bi trebala biti izložena raspravama, okrivljavanju ili manipulaciji. Izjave poput „Tvoj/a tata/mama nikad ništa nije radio/la kako treba“ mogu stvoriti unutarnji konflikt, jer dijete u najranijoj dobi stvara sliku o sebi na temelju slike o svojim roditeljima, voli oba roditelja i ne zna kako zauzeti stranu. Često se zna čuti rečenica „to je najteže pitanje na svijetu“ – naravno, izgovore ju djeca.
4. Omogućite kontakt s oba roditelja (ako je moguće i sigurno)
Istraživanja pokazuju da djeca koja zadrže stabilan odnos s oba roditelja nakon razvoda imaju manje emocionalnih problema, pod uvjetom da nema nasilja ni zanemarivanja. Bitno je da roditelji posvete vrijeme svojoj djeci, da im budu podrška te da su im emocionalno dostupni.
5. Potražite stručnu pomoć
Ovo je izrazito stresno razdoblje za sve, a od roditelja često očekujemo da budu „nadljudi“, odnosno za dobrobit djece je da potrebe djece stavljaju ispred svojih potreba, a u ovakvim teškim razdobljima to nije nimalo jednostavno i predstavlja veliki izazov roditeljstva. Zato je dobro potražiti podršku stručnjaka mentalnog zdravlja – za sebe i/ili dijete, u okviru koje se može dobiti prostor i vrijeme za dodatno izražavanje emocija, objektivniji uvid u svoje i/ili djetetove teškoće, razvoj dodatnih roditeljskih vještina, podrška...
Posebno važno: ne uključujte dijete u sukob
Ponekad roditelji, i nesvjesno, uključe dijete u vlastite razmirice –
- kroz ispitivanje „Što ti je tata/mama rekao/la?“
- nametanje loših mišljenja „Mama/tata te ne voli dovoljno“
- ili kroz tzv. emocionalno ucjenjivanje „Ako voliš mene, ne možeš voljeti njega/nju“.
Takve poruke razaraju djetetov osjećaj identiteta i sigurnosti.
Dijete separiranih roditelja može izrasti u emocionalno stabilnu i sretnu osobu, ali temeljno je da roditelji upravljaju procesom separacije i da su spremni staviti djetetovu dobrobit ispred vlastitih zamjeranja, da svojoj djeci prenesu poruku kako, bez obzira na razvod, oni imaju pravo na oba roditelja, ne trebaju birati strane, imaju pravo voljeti i graditi dobar odnos i s mamom i s tatom te kako narušen odnos između roditelja te prestanak ljubavi među njima ne znači prestanak ljubavi roditelja prema djetetu.
