Tko je logoped?
Logoped je stručnjak koji se bavi prevencijom, otkrivanjem, dijagnosticiranjem i tretmanom poremećaja humane komunikacije (CPLOL, Europsko udruženje logopeda). Iako većina osoba logopediju povezuje isključivo s govorom, rad logopeda čini puno više od samog rada s govornim (artikulacijskim) poremećajima.
S čim se bavi logoped?
Logoped se bavi komunikacijom, jezikom, govorom i glasom, točnije teškoćama u navedenim područjima. Teškoće koje se ispoljavaju u navedenim područjima javljaju se kod djece i odraslih osoba u različitim oblicima i različitog intenziteta.
Tako logoped može raditi s:
- djetetom od godine dana koje ne pokazuje uredan komunikacijski razvoj
- djetetom s cerebralnom paralizom koje ime teškoće u motoričkoj izvedbi govora
- djetetom koje ima teškoće u razumijevanju jezika
- djetetom s teškoćama u čitanju i pisanju
- odraslom osobom koja muca
- odraslom osobom koja ima poremećaj glasa
- sa starijom osobom koja je nakon moždanog udara izgubila mogućnost komuniciranja
Zajedničko svima navedenima su teškoće komunikacije, jezika, govora ili glasa, što ustvari i definira logopediju. Već se u priloženom vidi raznolikost populacije s kojom logoped radi.
Procjena logopeda
Prvi zadatak logopeda je procijeniti komunikacijski i jezično – govorni profil djeteta ili osobe, što logoped čini kombinacijom primjenjivanja standardiziranih testova kreiranih u tu svrhu i opservacije različitih djetetovih sposobnosti. Nakon procjene i postavljanja dijagnoze, logoped određuje ciljeve terapije prilagođene individualnim potrebama klijenta te tada uključuje klijenta u terapiju.
Kod djece se najčešće radi o artikulacijskim teškoćama (poremećajima izgovora), jezičnim teškoćama (teškoćama u razumijevanju ili produkciji jezika), mucanju, brzopletosti ili pak komunikacijskim teškoćama (svojstvenim poremećajima socijalne komunikacije ili poremećajima iz spektra autizma).
Kod djece školske dobi se uz navedeno mogu javiti i teškoće čitanja i pisanja (disleksija i disgrafija).
Potreba za logopedom kod starijih osoba
Od odraslih osoba koje traže pomoć logopeda najčešće su to starije osobe koje su nakon moždanog udara ili traumatske ozljede mozga izgubile dio (ili potpunu) sposobnosti komuniciranja, jezičnog razumijevanja, jezične produkcije ili govora. Također su to i odrasle osobe koje zbog artikulacijskih teškoća, mucanja ili poremećaja glasa imaju potrebu za logopedskom terapijom.
Razvoj govora kod djece
Roditelji se, tijekom djetetova odrastanja i razvoja, često pitaju jesu li jezične ili govorne sposobnosti njihove djece u skladu s dobi, odnosno postoji li potreba za poticanjem određenih djetetovih sposobnosti.
Kada govorimo o govornim sposobnostima, postoje norme za usvajanje pojedinih glasova koje nam govore o tome kada koji glas u hrvatskom jeziku treba biti usvojen.
Svi glasovi hrvatskog jezika dijete treba ispravno izgovarati do 5. godine života. To ne znači da ga se prije 5. godine ne treba uključivati u logopedsku terapiju. Naime, što dulje dijete koristi pogrešan izgovor pojedinog glasa (što je dijete starije), teže će ga biti ispraviti jer takav izgovor postaje sve snažnije automatiziran.
Što se tiče jezičnih sposobnosti, od iznimne je važnosti od najranije djetetove dobi poticati receptivne i ekspresivne jezične sposobnosti djeteta jer su one snažno povezane s kasnijim sposobnostima usvajanja čitanja i pisanja, a prema tome i s obrazovnim postignućem. Dijete koje u ranoj dobi (2-3 godine) „ne priča“, nema teškoće izgovora, već najvjerojatnije kasni u ekspresivnom jeziku.
Kada se javiti logopedu?
Važno je da roditelji detektiraju bilo kakvo odstupanje u djetetovom razvoju te reagiraju na isto. Takvo dijete treba biti procijenjeno od strane logopeda kako bi se utvrdilo postoji li teškoća ili kašnjenje u određenom području ili su djetetove sposobnosti u skladu s dobi.
Ako postoji određeno odstupanje, dijete treba uključiti u logopedsku terapiju kako bi se poticale sposobnosti u kojima dijete pokazuje odstupanje.
Logopedska terapija pomoći će djetetu da jača komunikacijske, jezične ili govorne sposobnosti, čitanje i pisanje, jača samopouzdanje, a posljedično i obrazovna postignuća.
