Poremećaj spavanja koji neprepoznat traje dulje vrijeme može sniziti kvalitetu života djeteta i poremetiti dinamiku cijele obitelji.
Kako razlikovati poremećaj spavanja od privremenog problema sa spavanjem?
Većina roditelja iskusila je barem jedanput, strah i zabrinutost zbog problema djetetova usnivanja ili spavanja. Nasreću, to su najčešće kratkotrajne, prolazne i bezazlene neugodnosti ili problemi i oni nemaju utjecaja na razvoj djeteta. Međutim mogu uplašiti roditelje, a roditeljski strah može biti prvi korak ka razvoju poremećaja u spavanju kod djeteta. Dijete osjeća roditeljsku zabrinutost i strah, to ga može dodatno uplašiti, te od jednog neugodnog, bezazlenog noćnog događanja može doći do razvoja poremećaja spavanja. Ne postoji dijete koje barem jednom nije imalo problem sa spavanjem, ali o poremećaju spavanja govorimo, tek kada dijete zbog problema spavanja, razvije poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju: umorno je, pospano, cendravo ili samo teško usmjerava pozornost.
Neprepoznati poremećaji spavanja mogu značajno utjecati na stjecanje novih znanja i vještina, kao i školski uspjeh. Roditelje je potrebno ohrabriti, da se naoružaju barem osnovnim znanjima o procesu spavanja djece. Spavanje je individualna osobina djeteta, ovisi o dobi djeteta, temperamentu djeteta, vanjskim utjecajima. Postoji i obiteljska sklonost „dobrih" ili „loših" spavača.
Što znači da je spavanje dobno ovisna, individualna osobina djeteta?
Već u novorođenačkoj dobi potreba za snom kreće se u vrlo širokom rasponu, od 10,5 do 20 sati na dan, a san može trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati. U dobi od 1. do 3. godine dijete spava oko 13-14 sati, s ili bez dodatnog dnevnog spavanja, javljaju se neki rituali prije spavanja i neizbježni prijelazni objekti (dekica, gazica, plišanac). Potreba za duljinom spavanja opada s dobi, a kvaliteta spavanja sve više ovisi o dnevnim aktivnostima djeteta. Temperamentnija, živahnija djeca imaju manju potrebu za snom i teže ih je uspavati.
Vrste i učestalost poremećaja spavanja?
Poremećaji spavanja mogu se javiti kod uspavljivanja, kod održavanja kontinuiteta spavanja i tijekom samog spavanja zbog pojave nekih neugodnih događanja tijekom spavanja. Stoga su brojne vrste poremećaja spavanja, neke su češće u djece, neke u odraslih. Obično se dijele u dvije velike grupe.
U prvoj grupi su tzv disomnije, poremećaji spavanja vezani uz duljinu, kvalitetu ili vrijeme spavanja. Najčešće su poteškoće usnivanja/nesanice, odgađanje spavanja, strah od spavanja i neadekvatne navike spavanja. Prava nesanica je rijetka u djece, nešto je češća u adolescenata, vezana uz mladalačke krize. Postoji i tzv. "vesela nesanica".
To je pojava povećane budnosti, zamijećena u djece, kojoj je dovoljno samo nekoliko sati spavanja, a ostatak noći provode u igri ili razgovoru, ujutru se osjećaju sasvim svježe i odmorno. U mojoj liječničkoj praksi u lijepom sjećanju mi je djevojčica, koja je u dobi od nepune 2 godine znala napamet cijelu „Ježevu kućicu". Bila sam zatečena i upitala roditelje kada su ju uspjeli naučiti pjesmicu. Odgovorili su da ju tako zabavljaju "cijelu noć".
U drugoj grupi poremećaja spavanja su parasomnije, različita događanja u spavanju, ali zapravo između budnosti i spavanja. Stoga parasomnije imaju karakteristike i budnosti i duboko spavanja i REM spavanja i njihovih kombinacija. Parasomnije karakteriziraju raznolika ponašanja, abnormalni pokreti, emocije, percepcije i snovi koji se javljaju tijekom uspavljivanja, spavanja, između faza spavanja ili tijekom buđenja iz sna. Karakteristike parasomnija su vezane uz određene stadije spavanja. U dubokim stadijima spavanja (non REM) javljaju se noćni strahovi (noćni teror), mjesečarenje i enureza (mokrenje u spavanju), a u REM stadiju javljaju se noćne more, REM atonije i drugo.
Većina ovih poremećaja spavanja javlja se u vrlo dramatičnim oblicima i to nedvojbeno djeluje zastrašujuće svakom roditelju, a nerijetko može utjecati i na obiteljski sklad. Nasreću većina ovih poremećaja manje šteti djetetu, nego li roditeljima i cijeloj obitelji. Samo smiren roditelj uspješno će pomoći svom djetetu i sebi, te tako uskladiti funkcioniranje cijele obitelji.
Ako su navedeni problemi učestaliji i dugotrajniji (duže od 3 mjeseca) i dovode do poteškoća u svakodnevnom funkcioniranju djeteta radi se o poremećaju spavanja i potrebno je potražiti pomoć pedijatra. Učestalost poremećaja je ovisna o dobi i zdravstvenom stanju djece. Poremećaje spavanja imaju i zdrava i bolesna djeca. Češće bolesna (akutna bolest s povišenom temperaturom), kao i djeca s neurorazvojnim problemima (ADHD-om i poremećajima iz autističnog spektra). Najčešće su noćne more ( „ružni snovi"), kod 35 do 50% djece, u dobi 3. do 6.godina. Zatim strahovi u spavanju, kod svakog trećeg djeteta u dobi od 3. do 7. godina. Nesanice su rijetke u dječjoj dobi.
Kako se dijagnosticira poremećaj spavanja?
Prvi korak u postavljanju dijagnoze je razgovor s roditeljima, koje se ciljano vodi u smislu postavljanja adekvatnih pitanja o učestalosti, vrsti i trajanju noćnih događanja. Roditeljima se savjetuje da učine video snimku događaja tijekom spavanja i vode dnevnik događanja prema uputama medicinskog osoblja. Bilježeći djetetove svakodnevne aktivnosti, boravak na zraku, drijemanje danju, neobičnu pospanost, lijekove i hranu koju je uzimalo, mjesto gdje je spavalo i vanjske podražaje kojima je bilo izloženo neposredno prije spavanja, tako roditelji stječu bolji uvid u ono što bi moglo ometati djetetov san i pomažu liječnicima da postave dijagnozu.
Nakon kliničkog pregleda djeteta liječnik može zatražiti dodatne pretrage, na primjer: EEG snimanje u spavanju, kojim se mogu razlikovati bezazlena noćna događanja od epileptičkih napada u spavanju. Pretragom koja se zove cjelonoćna EEG polisomnografija snima se djetetov san u kontroliranim uvjetima.
Liječenje poremećaja spavanja
S obzirom na to da su poremećaji spavanja mnogobrojni i vrlo raznoliki, za uspješan tretman potrebno je najprije postaviti točnu dijagnozu poremećaja. Zbog toga je potrebno da svako dijete s poremećajem spavanja pregleda liječnik. Nasreću, većinu poremećaja može se uspješno tretirati pravilnim postupcima roditelja ili promjenom okolinskih uvjeta. Opet nasreću, većinu poremećaja djeca „prerastu".
Unatoč visokoj učestalosti javljanja (gotovo kod trećine djece) poremećaji spavanja nisu opasni za dijete. Neugodniji su roditeljima i mogu ozbiljnije narušiti obiteljski sklad. Liječenje lijekovima se primjenjuje samo kod učestalih i težih poremećaja koji ometaju dijete u dnevnom funkcioniranju. Kod djece kojoj je dijagnosticiran drugi zdravstveni problem, liječi se osnovni zdravstveni problem, time se poboljšava i poremećaj spavanja.
