Pokušali ste s ozbiljnim razgovorom, nagradama, pravilima i kaznama, ali ništa vam nije pomoglo motivirati dijete i slijedi još jedna svađa. Ona sa sobom ostavlja neugodne emocije i narušava daljnju komunikaciju, a ne rješava problem, a on je - kako motivirati dijete da odradi svoje zadatke koje mu/joj se ne da odraditi.
Motivacija je kao vjetar u leđa
Ona nas gura naprijed, tj. usmjerava nas prema cilju koji smo postavili i održava naše ponašanje. Dvije su glavne vrste motivacije - unutarnja i vanjska. Unutarnja podrazumijeva uključivanje u aktivnosti zbog uživanja u njima samima, osjećaja zadovoljstva ili sreće. Uključujemo se u određena ponašanja jer su nam osobno važna. S druge strane, vanjska motivacija prevladava kada se u aktivnost uključujemo zbog nagrada - pohvala, darova i slično. Vaše dijete nema problema s odlaskom na izvanškolsku aktivnost jer uživa u njoj (unutarnja motivacija), a možda se trudi proći razred s pet jer će na kraju školske godine dobiti nagradu (vanjska motivacija). Unutarnja motivacija je stabilnija i otpornija, dok je vanjska kratkotrajna, ali snažna.
Dvije je stvari važno naglasiti kod motivacije
Jedna je da nam ona i nije potrebna da bismo odradili neki zadatak - možemo se kretati unaprijed i bez onog vjetra u leđima. U tim nam je trenucima potreban trud. Nerijetko se upravo nakon uloženog truda, putem stvori ili vrati izgubljena motivacija. Druga stvar je da ne možemo motivirati druge ljude. Mi im možemo tek pomoći da motiviraju sami sebe. Tako je i s vašim djetetom - ne možete ga motivirati, ali mu uz sljedeće smjernice možete pomoći da pronađu motivaciju ili prepoznaju da je trud taj koji joj prethodi.
Jasno objasniti očekivanja
Kako djeca odrastaju tako se povećava i količina njihovih zadataka. I dok neki lagodno prihvaćaju sve veću odgovornost, drugi zbog manjka motivacije zanemaruju određene zadatke jer ih ne shvaćaju osobno važnima. Objasnite djeci što se od njih očekuje i zašto. Neka od očekivanja će možda biti povezana uz zadatke u kojima djeca
ni malo ne uživaju. Upravo je zato važno objasniti im svrhu zadatka i pomoći im da razumiju potrebu za njihovim izvršavanjem.
Postavite granice u dogovoru s djetetom
Zabluda je da djeca ne vole granice. Baš suprotno, one su im potrebne kako bi znali kojim smjerom idu. U suradnji s djecom odredite granice, rokove za izvršavanje zadataka kao i posljedice (ne)izvršavanja istih. Iako je važno da roditelji preuzmu aktivnu ulogu u osiguravanju da dijete odradi svoje zadatke na vrijeme, kroz uključivanje u dogovore djeca stječu osjećaj autonomije koji sam po sebi može postati motivator.
Otkrijte izvor (ne)motivacije
Kada primijetite da se djetetu nešto ne da, umjesto preranog zaključivanja i kritiziranja, pokušajte uvažiti sve okolnosti. Ono što u tom trenutku vidite je isključivo ponašanje. Ako mu/joj zaista želite dugoročno pomoći, pokušajte otkriti zbog čega se motivacija sakrila. Razlozi mogu biti različiti - nedovoljno razumijevanje zadatka, pretežak ili prelagan zadatak, prevelika sumnja, loša organizacija i sl. Što god da je u pitanju, mnogo toga možemo saznati otvorenom komunikacijom i pravilnim postavljanjem pitanja.
Pripazite što i koliko često nagrađujete
Kao što je ranije spomenuto, nagrade su vanjski motivi. Prvenstveno nagrađujte trud koji djeca ulažu, a ne same ishode. Trud je pod njihovom kontrolom, a kroz hvaljenje istog ona bolje razumiju njegovu važnost. Ponekad ćete se odlučiti i za materijalne nagrade, međutim pripazite da one ne slijede nakon svakog izvršenja zadataka jer će tako izgubiti na vrijednosti nakon nekog vremena. Povremena će čokoladica za pospremanje sobe imati snažniji efekt od čokoladice nakon svakog
pospremanja sobe.
Uočite svoj pristup
Ranije smo se dotaknuli teme opasnosti u komunikaciji s djecom. Zašto je važno ponovno se vratiti na komunikaciju? Komunikacija je neizbježna, a posebno je specifična u odnosu roditelj-dijete. Važan je pristup vas kao roditelja, važni su razlozi koje izdvajate kao važne, ali i način na koji ćete svaki razlog iznijeti. Jeste li već osjetili povećani
otpor ako nešto izgovorite višim tonom? Ljudi u tom trenutku osjećaju napad, a djeca nisu iznimka. Ako nešto naprave samo zato što ste vi tako rekli, zaista niste postigli mnogo. Riječ je o naučenom obrascu gdje samo žele izbjeći određeni oblik kazne. Dakle, pravilo broj jedan, pripazite na svoj pristup. Nemojte očekivati ono što ne možete dati.
“Ja” poruke
O komunikaciji zaista možemo govoriti mnogo, ali važnost “ja” poruka ne može biti prenaglašena. Ako ih znamo koristiti, čine gotovo pa trenutačnu promjenu u
komunikaciji unutar svakog odnosa. Koristimo ih da bi potaknuli drugu osobu - u ovom slučaju dijete - da se stavi u našu kožu. Umjesto da se usmjerimo na kritiku njegovog
ponašanja, možemo podijeliti vlastiti loš osjećaj i biti vrlo određeni u opisu onog što nas smeta. Primjerice, umjesto Lijen/a si i nikad ništa ne radiš pokušajte s Ljuti me kad ne napraviš ono što smo se dogovorili, pomoglo bi mi da se držiš dogovora. Umjesto pogreške sugovornika, “ja” porukama ističemo naše osjećaje. Na ovaj način kritike ne zvuče kao napad već kao poziv na sudjelovanje i želju za suradnjom. Pokušajte!
Ohrabrite ih za postavljanje manjih ciljeva
Nije novost kako nam dobra organizacija i planiranje mogu pomoći u obavljanju zadataka koji nas čekaju. Isto je i kod djece. Ali ono što možda niste znali je da će organizaciju olakšati postavljanje ciljeva - definiranje onog što želimo postići u određenom vremenskom roku. Potaknite dijete na postavljanje manjih ciljeva koji ga posljedično mogu motivirati. Postavljanjem pitanja poput “Na koje 3 stvari bi bio ponosan/na da ih ostvariš do kraja godine?” potaknut ćete ga/ju na promišljanje, a
istovremeno otkriti što mu/joj je važno. Nakon toga definirajte korake za ostvarenje tog svakog cilja.
Dakle, kako motivirati dijete da odradi svoje zadatke? Jednostavan odgovor stvarno ne postoji, stoga zašto ne pokušati s malim smjernicama koje smo vam danas podijelile? Svaka promjena je proces. Budite strpljivi pri uvođenju smjernica i promjeni u odnosu s djetetom. Jednako je važno vaše ulaganje, kao i ulaganje djeteta.
