Uzrok negativnog (čak i sramotnog) doživljaja epilepsije je strah zbog nepredvidljivosti napadaja, dramatične prezentacije napadaja i osjećaja nemoći roditelja.
Epilepsija je neurološka bolest, karakteriziraju je iznenadni, nekontrolirani napadaji. Napadaji nastaju zbog poremećaja rada nekih dijelova mozga. Vanjska manifestacija napadaja ovisi o tome u kojem je dijelu mozga došlo do poremećaja.
Kada dođe do poremećaja rada mozga koji je „ zadužen“ za motoriku, tada nastaju grčevi mišića (djetetu se tresu ruke ili noge). To su najčešći epileptični napadaji (60 %) grčeviti/konvulzivni. Poremećaj u dijelu mozga „zaduženom“ za senzoriku (osjete) dovodi do trnaca, bljedila, straha, smetnji njuha, sluha i vida.
Poremećaj u vidnom dijelu mozga dovodi do napadaja bljeskanja, svjetlucanja ili gubitka vida. Kada se poremećaj proširi na cijeli mozak dolazi do gubitka svijesti s grčenjem cijeloga tijela to je „veliki napadaj“. Napadaj kratkotrajne odsutnosti, bez grčenja tijela je apsans napadaj ili „mali napadaj“.
Epilepsija kroz povijest
Najstariji zapis o epilepsiji pronađen je na babilonskoj ploči, prije 4 tisuća godina. Riječ epilepsija potječe od grčke riječi koja označava napadaj ili obuzetost. Zbog dramatičnih simptoma i iznenadnog nastupa smatrali su je “svetom bolesti“ ( "sveta", "božanska"), ali i "sotonska" i "demonska".
Već prije 2,5 tisuće godina Hipokrat je tvrdio da je epilepsija bolest mozga, da se ne liječi magijom, već dijetom i lijekovima. Ali tek prije 150 godina (1875.g) engleski neurolog Jackson pokazao je da je epileptični napadaj rezultat naglih kratkotrajnih elektrokemijskih izbijanja u mozgu.
Kolika je učestalost epilepsije kod djece i odraslih?
Epilepsije se javljaju u oko 1 % ljudi, češće kod djece i starijih osoba. U Hrvatsku oko 7.000 djece boluje od epilepsije.
Koji su uzroci epilepsije?
Uzroci su mnogobrojni, u oko 20 % su posljedica ozljede mozga (traume glave, tumora, moždanog udara), zatim poremećaja razvoja moždane kore, infekcija i drugo.
Nasljeđivanje je vrlo složeno i raznoliko, te se mali broj epilepsija nasljeđuje direktno s roditelja na dijete.
U nekim slučajevima epilepsija je posljedica greške jednog ili više gena. Pogrešan gen se može naslijediti od jednog roditelja (dominantni tip), od oba roditelja (recesivni tip), od majke (X –vezani i mitohondrijalni tip) ili oca ( Y- vezani).
Najteže epilepsije rane dječje dobi nisu naslijeđene, nego su novonastale („de novo“) nakon začeća djeteta.
Kako se dijagnosticira epilepsija?
Dijagnoza i liječenje epilepsije određuje se prema vrsti epileptičkih napadaja i nalazu elektroencefalograma (EEG). Korisne su pretrage magnetska rezonanca (MR) mozga i genetsko testiranje.
Dijagnozu epilepsije smijemo postaviti kada dijete ima dva jasna/nedvojbena, neprovocirana napadaja tijekom 24 sata ili jedan neprovocirani uz postojanje visokog rizika ponavljanja napadaja. Primjerice, kod strukturne abnormalnosti mozga (tumor, moždani udar, poremećaji razvoja mozga).
Dijagnoza, nekih specifičnih vrsta epilepsija (epileptički sindromi) postavlja se u određenom razvojnom dobu djeteta (kod novorođenčeta, dojenčeta ili u pubertetu).
Dravet sindrom je mioklona epilepsija dojenačke dobi, uzrok je mutacija (promjena) gena natrijevih kanala.
EEG je najvažniji dijagnostički postupak za dijagnosticiranje epilepsije i određivanje vrste epilepsije.
EEG u djece se može učiniti u budnosti, tada se snima rad odnosno bioelekrična funkcija mozga samo u budnosti.
Spavanje provocira epilepsiju, stoga je kod djece potrebno učiniti EEG u pospanosti i spavanju.
Tijekom snimanja primjenjuje se i tzv. provocirajuće tehnike, otvaranje i zatvaranje očiju, intermitentno svjetlo i duboko disanje, da bi se otkrile epilepsije osjetljive na svjetlo ili na duboko disanje/hiperventilacija.
Prema uzorku EEG-a određujemo vrstu epilepsije, svakako uz detaljan opis napadaja.
Magnetska rezonanca (MR) mozga može pomoći, ali ne u svim vrstama epilepsije.
Genetsko testiranje također može pomoći, za sada najviše kod novorođenačkih epilepsija. Opširnije o genetskom testiranju, pročitajte na webu Poliklinika A.B.R.
Kako se liječi epilepsija?
Općenito oko 70 % djece može se dobro liječiti. Neke vrste epilepsije se uspješno liječe čak kod 85 % djece.
Manji broj djece teže postiže dobru kontrolu napadaja, unatoč liječenju lijekovima ili nekim drugim metodama (kirurška, dijeta, stimulacija živca vagusa i dr). Takve epilepsije zovemo nekontrolirane, tvrdokorne ili farmakorezistentne.
Uz takve epilepsije mogu se javiti i drugi problemi, kao što su poteškoće učenja poremećaji ponašanja (kod polovine djece), ali i teže posljedice: zaostajanje u razvoju (kognitivnom i psihološkom), posljedično i socijalnom.
Neke vrste epilepsija, ranije nazivane: školska, dobroćudna, benigna, rolandička žarišna mogu rastom i razvojem djeteta i spontano nestati (samoizlječenje).
Liječenje lijekovima - antiepileptički lijekovi
Liječenje epilepsije kod djece se uvijek započinje lijekovima, nakon što se točno odredi vrsta epilepsije. U dječjoj dobi to nije uvijek moguće, jer se rastom djeteta i sazrijevanjem mozga mijenja rad mozga, pa se tek dugotrajnijim praćenjem djeteta mogu uočiti različite vrste napadaja i odrediti vrsta epilepsije.
Samo točno dijagnosticiranom vrstom epilepsije može se odrediti djelotvoran lijek.
Obično kažemo liječenje epilepsije je strogo individualno, stoga je potrebno dosta znanja i još više iskustva liječnika koji propisuje antiepileptičku terapiju. Liječenje lijekovima kod djece je sigurno i djelotvorno, ali samo uz redovito davanje lijekova, i uz roditeljsku asistenciju.
Iskustvo mi je pokazalo da „osamostaljivanje“ djece neovisno o dobi, da samostalno uzimaju antiepileptički lijek nije učinkovito. Postoje brojna područja u kojima se dijete može poticati na samostalnost i neovisnost, i to je poželjan tip odgoja, ali ne i u liječenju epilepsije.
Osim odgovarajućeg lijeka potreban je snažan angažman roditelja za poticanje urednog i djeci primjerenog stila života (dovoljno spavanja, redovita ishrana, manje izloženosti ekranima i slično).
Kod manjeg broja djece lijekovima se ipak ne može postići kontrola napadaja, tada se mogu preporučiti i drugi oblici terapije (dijeta, kirurško liječenje,VNS) .
Dijetna ishrana u liječenju epilepsije
Dijetna ishrana, tzv. ketogena dijeta, preferira ishranu bogatu mastima, a siromašnu ugljikohidratima. Ketogena dijeta osigurava više od 90 % kalorija putem masti (u usporedbi s 25 do 40 % koji se obično preporučuju za djecu).
Kada tijelo sagorijeva mast za energiju, umjesto glukoze iz ugljikohidrata, proizvodi spojeve poznate kao ketonska tijela. Povišena razina ketona naziva se ketoza. Ketoza smanjuje epileptičku aktivnost u mozgu, iako je još nepoznato kako zaista funkcionira. Neka djece dijetu vrlo teško podnose.
Neurokirurško liječenje
Primjenjuje se samo kod određenih vrsta epilepsija, i samo kod manjeg broja djece. Potrebna je tzv. pretkirurška evaluacija kojom se procjenjuje je li dijete kandidat za operaciju, zatim i za koji tip operacije (resekcija određenog dijela mozga koji uzrokuje napade, presjecanjem vlakana koji povezuju polutke mozga/hemisfere) i drugo.
Stimulacija živca vagusa (VNS)
Također je potrebna procjena je li dijete kandidat za tu vrstu liječenja. Kod ove metode - VNS, kirurg implantira mali stimulator –pacemaker (slično kao srčani pacemaker) ispod kože, ispod lijeve ključne kosti ili u područje pazuha.
Male žice spojene na stimulator isporučuju impulse električne energije u živac vagus, jedan od glavnih živaca koji prolaze duž vrata do mozga. Uređaj se zatim namjesti da stimulira živac u pravilnim intervalima, primjerice 30 sekundi svakih pet minuta.
Može li se epilepsija izliječiti?
Epilepsija je kronična bolest, a napadaji su simptom bolesti. Danas postoje brojni, vrlo učinkoviti lijekovi kojima se mogu suzbiti napadaji. Ako je dijete preraslo dob koja je karakteristična za određeni dobno-ovisni epileptički sindrom ili ako nije imalo napadaj zadnjih 10 godina i ne treba antiepileptičku terapiju zadnjih 5 godina, smatra se da je epilepsija u remisiji (stanje odsutnosti aktivnosti bolesti) ili riješena (engl.resolved - što nije sinonim za izlječenje).
Upute za postupanje s djetetom koje ima "veliki" epileptički napadaj (gubitak svijesti uz grčenje mišića ruku i nogu)
Veliki napadaj može djelovati vrlo dramatično, ali dijete nije životno ugroženo, i napadaj obično spontano prestane nakon 1-2 minute.
Kada dijete ima „veliki“ napadaj, pomoći ćete na sljedeći način:
1. Pokušajte da vas ne uhvati panika, jer u panici nećete moći pomoći djetetu.
2. Prihvatite dijete i tako spriječite tjelesne ozljede, osobito glave!
3. Polegnite dijete na na pod (bočno ili na trbuh).
4. Pod glavu stavite mekani predmet (jastuk ili odjeću) koji će spriječiti ozljedu glave za vrijeme napadaja.
5. Glavu okrenute na stranu (kako bi slina nesmetano tekla iz usta i spriječila aspiracija)
6. Raskopčajte odjeću, posebno oko vrata
7. Pozovite Hitnu pomoć (194)
8. Obavijestite roditelje (ako se napadaj dogodio u vrtiću, školi ili drugdje)
9. Budite trajno uz dijete.
10. Kada napadaj prestane dijete može biti zbunjeno i dezorijentiran. U tom trenutku treba ga uvjeriti da je sve u redu i da će biti dobro.
Zabranjeno je za vrijeme napadaja
1. Silom ispravljati skvrčene ruke ili noge
2. Stavljati čvrste predmete u usta (zbog ozljeda usta i loma zuba)
3. Polijevati dijete vodom ili gurati mu vodu u usta
4. Nasilno buditi dijete udaranjem po licu ili drmati dijete.
