Iz kuhinje se širi miris finih kolačića, vaša djeca igraju se zajedno na tepihu, a vi do kuhinje čujete njihov smijeh. Dolazite u dnevni boravak zovete ih na večeru, a oni veselo sjedaju za stol.
Hmm, ne znam koliko ova priča zvuči zaista realno. Logičniji scenarij bi bio, da kolačići samo što nisu zagorjeli, budući da su kocke s kojima su se djeca igrala počele letjeti na sve strane, do kuhinje dopire vrisak, vi dolazite, a djeca sjede posvađana i večera im nije ni na kraju pameti.
Što učiniti i kako reagirati?
Prije nego što počnete zamišljati svoje reakcije poslušajte jedan drugačiji pristup disciplini koji su razvili Daniel Siegel i Tina Payne Bryson. Općenito većina ljudi discipliniranje povezuje s kaznama i posljedicama.
Međutim ovi autori nude jedan drugačiji pogled na disciplinu, sama riječ disciplina dolazi od latinske riječi koja označava poučavanje i učenje, glavna bit discipline nije kazniti djecu za neko nepoželjno ponašanje nego ih poučiti nečemu.
Je li kazna ispravna metoda?
Kazna će kratkoročno zaustaviti nepoželjno ponašanje, ali poučavanje ga mijenja dugoročno. Discipliniranje je zapravo briga za našu djecu jer na ovaj način mogu naučiti važne vještine poput samokontrole, kontroliranja snažnih osjećaja i poriva, donošenje dobrih odluka, socijalnih vještina i dr.
Stoga kada se nađemo u nekoj izazovnoj situaciji s našim djetetom možemo si postaviti tri ključna pitanja koja nam pomažu da izađemo iz automatskog pilota našeg uobičajenog reagiranja (primjerice vikanja, kritiziranja, kažnjavanja…)
- Zašto se moje dijete tako ponijelo?
- Što želim u ovom trenutku naučiti svoje dijete?
- Kako ga to mogu naučiti?
Zašto se moje dijete tako ponijelo?
Zašto se dijete ponašalo tako u nekoj situaciji, zagledajte se u uzroke ponašanja, dijete je pokušalo nešto izraziti, reći, ali ne na primjeren način. Udara li dijete drugu djecu da privuče njihovu pozornost, jer ga nitko ne doživljava, želi li dijete vašu pažnju kada se spremate za vrtić pa odugovlači s oblačenjem, vrišti li dijete kada je netko uzeo njegovu igračku, jer ne zna kako surađivati i još mnoge druge situacije.
Djeca još nemaju razvijene kapacitete za reguliranje svojih emocionalnih stanja i kontroliranje poriva. Stoga je bitno da mi potičemo integrirani razvoj mozga, kada dijete reagira na impulzivan način da mu šaljemo novu poruku kako drugačije može reagirati, na neurobiološkoj razini to je stvaranje novih veza među neuronima, to je kao put u travi, što više prolazimo nekim putem to je staza jasnija.
Što želim u ovom trenutku naučiti svoje dijete?
Sljedeće pitanje koje si možete postaviti je što želim naučiti svoje dijete, kakvu mu poruku želim prenijeti, primjerice da postoje drugačiji načini kako može izraziti ljutnju, kako drugačije privući pozornost drugih, kako se može odgovorno ponašati, kako ispraviti pogrešku ili dijeliti s drugima. Ovdje smo usmjereni na dugoročan cilj koji želimo potaknuti kod djeteta.
Kako ga to mogu naučiti?
I zadnje pitanje s kojim roditelji imaju najviše nedoumica je kako ga to naučiti u ovom trenutku, na koji način prenijeti poruku koju želimo. Svako je dijete različito i ne postoji jedan općeniti recept kako reagirati, ono što odgovara jednom djetetu, ne mora odgovarati nekom drugom.
Stoga promotrite svoje dijete i koji načini njemu najviše odgovaraju. Ali i ono s čime ste vi kao roditelj ok.
Prvi korak u odgovoru na ovo pitanje je da se povežete s djetetom, pružite mu utjehu i uvažite njihove osjećaje. Kada je dijete uzrujano, izvan kontrole, prvo ga treba smiriti. Ako u ovom trenutku počnete govoriti što je krivo učinilo ili da se treba lijepo igrati sa sestrom i dijeliti igračke, dijete vas neće čuti.
Spustite se ispod razine djetetovih očiju, dodirnite ga, stisnite ruku, zagrlite ili se malo odmaknite i dajte mu prostora ako to traži. Uvažite njihov osjećaj, da ih čujete, shvaćate, time poručujete da ga razumijete.
Slušajte što dijete govori
Djeca ne vole kada mi odrasli previše pametujemo, dajte mu vremena da se izrazi, pitajte što je željelo. Odražavajte ono što čujete, primjerice vidim da ti je bilo jako važno što si sagradio taj toranj, a sestra je samo došla i srušila ga.
Zatim iskomunicirajte granice, granice nisu kazne, možemo ih reći čvrsto, jasno i smireno, bez puno objašnjavanja, svi se imaju pravo igrati s kockama, druga djeca nisu za udaranje…
Zadnji korak u ovoj metodi je preusmjeravanje, za to je važno pričekati da dijete bude spremno da vas čuje. Primjerice kako možemo riješiti ovu situaciju, uključite i svoje dijete, naglašavajte ono što je pozitivno, budite kreativni u rješenjima.
Preusmjeravanje omogućava djetetu da nađe neki drugačiji prihvatljiviji način da odgodi ili zadovolji svoju želju ili potrebu. Tako se uči stvaranju kompromisa sa svojim željama i kako biti odgovorno. (Gjurković, 2016).
Sljedeći put kada se nađete u nekoj izazovnoj situaciji pokušajte samo nakratko zastati i postaviti si ova tri pitanja i vidjet ćete kuda će vas odvesti.
