Neprepoznavanje netipičnih osobina u najranijoj dobi, nerazumijevanje i neprihvaćanje okoline, dovodi do razvoja naknadnih poremećaja (neprihvatljivog ponašanja, agresije, ljutnje, slabog uspjeh u školi, društvene izolacije).
Prepoznavanje pozitivnih osobina (maštovitost, kreativnost, snažna usredotočenost, „hiperfokus“ na ono što ih zanima, visoka inteligencija...) i pravilno usmjeravanje mogu postati značajne prednosti u životu.
ADHD (engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder) je udomaćen izraz za poremećaj pažnje i hiperaktivnost. Poteškoće u izvršnim funkcijama su samo razvojno zakašnjenje, a ne njihova potpuna odsutnost. Djeca mogu, samo ne tako dobro kao što bi trebala u skladu sa svojom dobi, stupnjem razvoja i zahtjevima okoline/vrtić, škole).
ADHD najčešće nestaje nakon puberteta, ali kod nekih ljudi ostaje cijeli život.
ADHD nekad i sad
Oduvijek su postojala djeca i ljudi koji se ne uklapaju u „šablone“, opisuje ih i Hipokrat (prije 2500 godina!) kao osobe koje imaju ubrzan odgovor na vanjske/senzorne poticaje i smanjenu pozornost, jer se "duša brzo kreće prema sljedećoj impresiji". Hipokrat je ovo stanje pripisao "predominaciji vatre nad vodom". I danas, neki definiraju ADHD kao stanje pojačane motoričke aktivnosti zbog pojačane aktivnosti uma!
Osobe s ADHD-om najčešće su vrlo inteligentne i izrazito maštovite. Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika, umjetnika i glumaca imao je ADHD: Albert Einstein, Thomas Edison, Bill Gates, Wolfgang Amadeus Mozart, Leonardo da Vinci, Vincent van Gogh, Salvador Dali, Alfred Hitchcock, Steven Spielberg, Tom Cruise, Jim Carrey.
Tom Cruise, ovako je objasnio svoje osjećaje: "Pitao sam se jesam li normalna osoba ili glupan, pokušavao bih se koncentrirati (na stvari koje me ne zanimaju) ali nisam uspijevao. Osjećao sam nelagodu, frustraciju i dosadu". Thomas Edison "Da bi nešto izumio moraš imati dobru maštu".
ADHD prednosti i problemi
Sva djeca su živahna, znatiželjna, razigrana i djetinjastog ponašanja. Kod neke djece su ove osobine značajnije izražene, to ih ometa u kvalitetnom izvršavanju svakodnevnih aktivnosti, slabije su učinkovita a njihovi najbliži trajno nezadovoljni. Dijete ne razumije zašto je uvijek nešto „krivo“, zašto su mama, tata, teta u vrtiću i učitelji nezadovoljni njime.
Dijete odrasta uz trajni osjećaj krivnje i nedostatne učinkovitosti. Od najranije dobi se osjeća frustrirano, manje vrijedno, stoga svu svoju nemoć i tugu počinje izražavati agresijom, bijesom, ljutnjom, neposluhom. Okolina tako „potvrđuje“ da je „mali nevaljalac“, upada se u začarani krug nesretnog djetinjstva, nezadovoljnih, frustriranih roditelja, okoline i učitelja. Takvo stanje karakterizira se dijagnozom ADHD. I dijete se počinje liječiti, različitim metodama i lijekovima za smirenje hiperaktivnosti i povećanje pažnje.
Nažalost, okolina ne prepozna brojne „super“ osobine poput maštovitosti, znatiželje, kreativnosti, hiperfokusa i ne usmjerava ih u razvoju za dobrobit djeteta.
ADHD karakteristike
Nijedno dijete nema „odvojene“ karakteristike, koje dovode do problema ili do prednosti, zato sam ih navela „pomiješane“.
Primjerice osobina: „ interes“: problem je kada je smanjen za ono što ih ne zanima, ali i prednost kada je povećan/hiperfokus za ono što ih zanima, tada mogu riješiti većini “nerješive“ zadatke.
Osobine
• Naglašen interese za određene stvari (okolini ponekad nerazumljive).
• Rade prebrzo i čine nepotrebne greške. Ne griješe zbog neznanje, npr. u matematici razumiju vrlo zahtjevan zadatak i znaju kako doći do njegovog rješenja ali naprave malu pogrešku (npr. krivo zbroje dva broja), što rezultira krivim rezultatom;
• Teško im je razumjeti kolektivne upute, npr. učiteljica objašnjava neki zadatak na ploči cijelom razredu, a učenik ga ne može razumjeti ne zato
što intelektom ne može shvatiti što ona govori, nego jednostavno ne može pratiti takav način predavanja.
1. Snažno su usredotočeni/hiperfokus kad rade ono što vole i to rade jako dobro
2. Govore, pjevaju i šapuću samima sebi
3. Nisu dosljedni, jedan dan mogu, drugi ne mogu
4. Često mijenjaju planove
5. Imaju izraženu moć zapažanja
6. Izrazito su znatiželjni, ne zanimaju ih površna objašnjenja
7. U odrasloj dobi ne motiviraju ih nagrade i novac, nego njihovi interesi.
Emotivnost
1. Ono što ih zanima doživljavaju cijelim svojim bićem
2. Postaju strastveni u svojim interesima i pokazuju izrazitu znatiželju za određene stvari
3. Loše funkcioniraju u stvarima nevezanim uz njihove interese
4. Kada su pod emotivnim žarom i snažnim interesima ulaze u hiperfokus - stanje snažne koncentracije
Pojmovno razmišljanje i sanjarenje
1. Ne razmišljaju linearno već pojmovno (u širinu), prvo se shvaća pojam, a zatim povezuju detalji
2. Često svoje misli izražavaju slikovitim primjerima
3. Često budno sanjaju - borave u svojim mislima/podsvijesti
4. Podsvjesni svijet je beskonačan/nema granica
5. Lutajući um omogućuje im da na problem gledaju iz drugačije perspektive i time nalaze kreativna rješenja
Nepažnja
1. Ne slušaju kad im se izravno obraća
2. "Odlete" usred razgovora koji im nije zanimljiv
3. Kratka koncentracija
4. Problemi u organizaciji
5. Brzo se dosađuju
Hiperaktivnost
1. Potreba za kretanjem, teško im je mirno sjedati
2. Teško im je mirno i tiho obavljati slobodne aktivnosti
3. Često su u "pogonu" kao da ih pokreće motor
Impulzivnost
1. Odgovor na pitanje prije nego što je ono do kraja postavljeno
2. Imaju poteškoća s čekanjem u redu
3. Često prekidaju ili ometaju druge (upadaju u razgovor ili igru)
Osobine koje mogu biti prednost i problem
1. Um koji je pun ideja i mašte teško je usmjeriti na monotone i jednolične stvari. Kada su prisiljeni raditi um im odluta na vlastite misli (sanjare) i zato se doimaju nepažljivi.
2. Mogu uložiti izniman trud i volju u rješavanju problema čija tematika ih zanima, odnosno u rješavanje većini "nerješivih" problema
3. Impulzivnost, odnosno činjenica da prvo nešto naprave/kažu, a tek onda razmišljaju postavlja ih u poziciju da mogu napraviti stvari koje većina ne može zbog prevelikih analiza i razmišljanja o njihovoj izvedivosti - "Nisam znao da se to ne može napraviti"
Dijagnostika
Najveći problemi u dijagnostici nastaju jer „svi“ dijagnosticiraju ADHD. To bi trebalo ipak prepustiti liječnicima (pedijatri, neuropedijatri, dječji psihijatri), koji će znati razlučiti je li „obilje pokreta“ i ponašanje neprihvatljivo roditeljima, tetama, učiteljima u sklopu normalnog neurorazvojnog procesa, ili u sklopu neke određene bolesti (metaboličke, genetske, epilepsije) ili se radi o djetetu s posebnim potrebama (autistični spektar). Djeca s navedenim bolestima mogu biti impulzivna, nepažljiva, hiperaktivna zbog svoje osnovne bolesti.
Znakovi ADHD javljaju se u najranijoj dječjoj dobi, ali se zatraži pomoć obično u vrijeme polaska u vrtić ili školu.
Uzrok ADHD-a još uvijek nije otkriven. Danas se smatra da se radi o nepovoljnim genetskim kombinacijama (nasljeđe) udruženim s nepovoljnim čimbenicima iz okoline.
Liječnik, nakon pregleda djeteta može odrediti različite pretrage (CT, MR, EEG), ponekada i širu obradu (endokrinološku, metaboličku, genetsku) da se otkriju bolesti koje mogu imati simptome slične onima kod ADHD-a.
Tretmani ADHD-a
Neophodna je dobra suradnja različitih stručnjaka (liječnici, psiholozi, logopedi, defektolozi...) i tijekom dijagnosticiranja i tretmana. Dokazano je da postoje značajne individualne razlike, po intenzitetu i kombinaciji pojedinih znakova ADHD-a i dodatnih poteškoća. Stoga ovisi o simptomatologiji koji će se tretmani koristiti i kombinirati.
Tretmani se mogu svrstati u 3 osnovne grupe
1. Psihosocijalni, psihoedukacijski (bihevioralno-kognitivni, pedagoško-edukativni)
2. Farmakološki (lijekovi)
3. Alternativni (prehrana, neurofeedback i drugi)
Jedan program ne isključuje drugi. Najbolju učinkovitost je pokazala primjena multimodalnog pristupa, u koje su uključeni: dijete, roditelji, sve važne osobe za dijete u različitim socijalnim situacijama (vrtić i škola).
Važno je da roditelji, kao i svi koji skrbe za dijete s ADHD, znaju da „liječenje“ djeteta s ADHD ne liječi uzrok, jer niti ne znamo koji su uzroci doveli do problema. Tretmani omogućavaju da dijete što bolje funkcionira u svakodnevnim aktivnostima, unatoč svojim poteškoćama.
1. Psihosocijalni i psihoedukacijski tretmani
Primjenjuju se različite psihologijske tehnike. U tzv. bihevior tehnikama najprije se procjenjuje ponašanje djeteta i uvjeti okoline koji potiču ta ponašanja, te savjetuje promjena u okolini koja bi mogla dovesti do poboljšanja ponašanja djeteta.
Djeci je važna:
1. dosljedna primjena dogovorenih postupaka
2. poznata pravila i očekivanja, koja su jasna i dosljedna
3. posljedice određenih ponašanja trebaju biti unaprijed utvrđene, najbolje trenutno primjenjive, sukladno ponašanju djeteta.
4. zahtjevi na dijete trebaju biti ograničeni na biološke mogućnosti djeteta
5. potrebne su nagrade i pohvale
6. minimalna negativna povratna informacija
S obzirom na to da najveće poteškoće počinju polaskom u školu koriste se brojne tehnike psihoedukacije i obrazovne intervencije. Uz stručan pristup i razumijevanje nastavnika, potrebne su prilagodbe redovnog programa i individualni pristup. Djeca se teško prilagođavaju rasporedu, teško podnose dugi boravak u školi, cjelodnevnu nastavu, postaje im dosadno prije nego vršnjacima, više im je potrebno kretanje, a zbog slabe koncentracije prisustvo druge djece ih ometa u radu. S obzirom na to da ne mogu sjediti mirno tako dugo kao njihovi vršnjaci, svojim nemirom ometaju učitelja, drugu djecu i same sebe za vrijeme školskog rada.
Uz hiperaktivnost se javljaju i dodatne teškoće vezane uz proces učenja i savladavanje školskog gradiva. Oko polovina djece ima teškoće u čitanju, pisanju i računanju, ne može razviti tako često očekivanu samostalnost u korištenju „radnih navika".
2. Farmakološki tretmani
Ne postoji specifični lijek za poteškoće djeteta s ADHD. Koriste se različite vrste lijekova, najčešće stimulansi središnjeg živčanog sustava premda, to zvuči paradoksalno. Stimulansi (metilfenidat- Ritalin, Attenta, Concerta) pojačavaju inhibitorni utjecaj prefrontalne kortikalne regije i tako smanjuju hiperaktivnost.
Njihova je efikasnost doduše kratkotrajna i privremena, mogu smanjiti hiperaktivnost, nepažnju, impulzivnost i agresivnost školske djece te poboljšati motoričku koordinaciju i rukopis. Uz terapiju ovim lijekovima popravlja se ponašanje i društveno funkcioniranje djeteta te njegova pozornost, više nego li postignuća u učenju. Gotovo polovina djece s ADHD-om ne reagiraju na liječenje stimulansima. Lijekovi koji nisu stimulansi središnjeg živčanog sustava, koristi se atomoksetin (Straterra), djeluje kao inhibitor ponovne pohrane noradrenalina. Mogu se koristiti i neki drugi lijekovi (triciklički antidepresivi, klonidin). Lijekove može prepisati samo dječji psihijatar ili neuropedijatar.
3. Alternativni oblici tretmana
Najpoznatija je Feingoldova dijeta, iz prehrane se isključuju salicilati, umjetne boje i aditivi. Preporučuje se i isključenje šećera, kravljeg mlijeka, gaziranih napitaka. Smatra se da je koristan vitamin B6, cink, multivitamini i omega-3- masne kiseline, kao i blagi stimulansi kofein i teobromin.
U svrhu kognitivnih vježbi i tehnika oblikovanja ponašanja koriste se različite neurofiziološke tehnike (neurofeedback, biofeedback i edufeedback), većina ih je ukomponirana u djeci zanimljive računalne programe. Jedan od novijih programa u nas je edufeedback, tehnologija za uvježbavanje održavanja pažnje nazivana Play Attention.
Zapamtiti:
1. Važno je uočiti jedinstvene potencijale koje imaju djeca i odrasle osobe s ADHD-om. Oni su često onemogućeni negativnim odnosom i predrasudama okoline koje proizlaze iz neznanja o uzrocima i načinima ispoljavanja poremećaja.
2. Odrastanje u pozitivnom i razumijevajućem okruženju koje prihvaća različitosti smanjuje socijalni pritisak na dijete s ADHD-om te tako omogućava poticanje kreativnih potencijala, povećava uspješnost i razvoj pozitivne slike o sebi.
3. Osobe s ADHD-om mogu svoje teškoće pretvoriti u prednosti, čemu svakako doprinosi pravilan izbor tretmana usmjeren na osobu, a ne na poremećaj.
4. Važno je naglasiti da su poteškoće u izvršnim funkcijama samo razvojno kašnjenje, a ne njihova potpuna odsutnost. Djeca s ADHD – om to mogu, samo ne tako dobro kao što bi trebali u skladu sa svojom dobi, stupnjem razvoja i zahtjevima okoline (vrtića i škole).
5. Kad djeca s ADHD–om rade nešto što ne uključuje uporabu izvršnih funkcija, podražaji iz okoline ih neće smetati ni manje ni više nego bilo koga drugog. To je razlog zbog kojeg se mogu satima igrati na PlayStationu dok je pisanje domaće zadaće veliki problem.
6. Najuspješnija je kombinacija različitih tretmana, tzv multimodalni pristup, koji „pokriva" sva važna područja djetetovog života (obitelj, školu, društvo vršnjaka).
