Pridruži nam se

Personaliziraj si portal prema svojim interesima i druži se s ostalim članovima portala MaminaMaza. Odaberi jednu od ponuđenih mogućnosti i registriraj se besplatno!


Već imaš račun?
Prijavi se

Što je disleksija i koji su simptomi

Što je disleksija i koji su simptomi
Skolova / Shutterstock

Disleksija nije bolest, niti nešto čega se treba sramiti. Nije vezana za dob, obrazovanje, niti inteligenciju i javlja se u svim jezicima, ali se manifestira na različite načine.

Riječ disleksija nastala je iz grčke riječi dys što znači slab, loš, neprimjeren i leksis što znači jezik, riječ. Disleksija je najčešći razvojni poremećaj djece školske dobi s učestalošću od 5 do 10%.

U medicinskoj klasifikaciji bolesti DSM IV definira se kao poremećaj pri čitanju što je i danas općeprihvaćen prijevod riječi disleksija. Prema toj klasifikaciji bitno obilježje poremećaja u čitanju je dostignuta razina čitanja  (točnost u čitanju, brzina čitanja i razumijevanje pročitanog) koja je znatno niža od očekivane s obzirom na kronološku dob osobe, izmjerenu inteligenciju i obrazovanje primjereno dobi.

Smetnje u čitanju znatno utječu na dostignutu akademsku razinu ili svakodnevne aktivnosti u kojima se zahtjeva vještina čitanja. U osoba s poremećajem čitanja, u glasnom čitanju javljaju se iskrivljavanja, zamjene ili ispuštanja, sporost i pogreške u razumijevanju.

Disleksija je jedna od nekoliko specifičnih teškoća učenja, kao i disgrafija (poremećaj pisanja) i diskalkulija (poremećaj računanja). Svaka od ovih teškoća ili poremećaja podrazumijeva uredne kognitivne sposobnosti, uključenost u sustavnu poduku i nedostatak strukturalnih oštećenja središnjeg živčanog sustava.

Bitno obilježje disleksije je naglašena neujednačenost sposobnosti u različitim područjima. Naime, postoji raskorak/neujednačenost između intelektualnih sposobnosti i ovladanosti vještinom čitanja što poremećaj čini specifičnim.

Koji su uzroci?

Međunarodna udruga za disleksiju (International Dyslexia Assocciation) ističe da je disleksija poremećaj konstitucijskog porijekla (ono što nasljeđujemo genetskim kodom i što je dodatno pod utjecajem faktora okoline, od najranijih dana intrauterinog razvoja, ranog djetinjstva i okruženja u kojem dijete odrasta, pa do načina podučavanja vještine čitanja).
Neposredno nakon rođenja svatko od nas ima svoju specifičnu konstituciju, s kojom dolazi na svijet, a dio konstitucije je i sklonost disleksiji.

Dakle ne postoji strukturalno oštećenje središnjeg živčanog sustava koje bi izravno dovelo do prisutnih teškoća, no poremećaj nastaje zbog narušenih neurobioloških mehanizama i procesa ključnih za razvoj čitanja i pisanja.

Disleksija je poremećaj s neurobiološkom osnovom (pa su suvremena istraživanja usmjerena otkrivanju uzroka uporabom elektrofizioloških metoda praćenja neuralne aktivnosti te metoda funkcioniranja mozga.

Također, disleksiju smatramo i jezično utemeljenim poremećajem, budući da jedan dio djece s disleksijom već u predškolskoj dobi pokazuje teškoće u jezičnom razvoju i obradi koje se tada prepoznaju kao jezične teškoće (JT).

U kasnijoj dobi, tijekom života disleksija može biti stečena kao posljedica fizičke traume u određenim područjima mozga.

Koliko često se disleksija javlja?

Prema procjenama stručnjaka u RH 5-10 % stanovništva ima disleksiju. Taj znatan dio populacije ima trajne teškoće u čitanju, pisanju, nerijetko računanju, snalaženju u prostoru i vremenu, organizaciji i učenju općenito.

Više od 20% djece ima teškoće u svladavanju školskog gradiva zbog problematičnog neuropsihičkog zdravstvenog stanja.
U RH je oko 30 tisuća djece s disleksijom, odnosno u svakom razredu ima oko dva do tri učenika koji imaju problema s učenjem u korist dječaka u odnosu na djevojčice.

Društvena skrb o osobama s disleksijom je premala i nedovoljna što se naročito teško odražava na djeci. Zbog neznanja i nerazumijevanja fenomena disleksije, djeca s ovim teškoćama često ne ostvaruju svoja prava – pravo na primjereno školovanje, pravo na osiguranu adekvatnu terapiju, pravo na stručan pristup u nastavi u školama, na razumijevanje od strane roditelja, okoline i škole.
U mnogim slučajevima ni roditelji, ni nastavnici ni okolina uopće ne znaju o čemu je riječ i da se djeci može pomoći (npr. sve potrebne informacije mogu se dobiti od Hrvatske udruge za disleksiju).

Koji su simptomi disleksije?

Ono što svi vide u početku jest da školsko dijete s poremećajem čitanja čita sporo, s velikim brojem pogrešaka, a pročitano razumije tek djelomično.

Disleksija se očituje u sporoj brzini čitanja, nižoj razini točnosti, te nerazumijevanju pročitanog.

Ipak, bitno obilježje disleksije svakako je naglašena neujednačenost sposobnosti u različitim područjima što znači da djeca mogu imati visoko izražene sposobnosti u nekim područjima i slabosti u drugima (npr. imaju niske rezultate u podtestovima računanja, informiranosti i pamćenju brojeva, teško čitaju lektire, titlove filmova, ali su vrlo domišljati u konstruiranju električnih naprava, ili na informatičkom polju, vladaju zavidnom količinom informacija s područja prirodnih znanosti, poznavanja životinjskog ili biljnog svijeta, nadareni su crtači stripova ili grafita i sl.

Disleksija je određena teškoćama i osobitostima u mnogim područjima poput: čitanja, fonološke obrade riječi, pisanja, vizualne percepcije i pamćenja. Nadalje osobe s disleksijom imaju teškoće sekvencioniranja, teškoće u organizaciji informacija, pokazuju osobitosti u načinu učenja novih sadržaja, imaju jeziče i pojmovne teškoće, te općenito pokazuju neujednačenosti u sposobnostima.

Osnovna obilježja disleksije su:

  •     sporost u čitanju, budući da dijete nije ovladalo vještinom čitanja, čita neprimjerenom brzinom
  •     poteškoće u povezivanju grafema i fonema
  •     zamjene sličnih grafema (po vizualnoj, npr. u i n ili po auditivnoj sličnosti, npr. k i g)
  •     slovkanje (dulje i nepoznate riječi iščitava slovkajući ili slogujući) i nemogućnost spajanja fonema u riječ
  •     dodavanje ili izostavljanje slova i slogova, te njihovo okretanje (kao rezultat lošeg fonematskog sluha, odnosno poteškoća s prepoznavanjem govornih zvukova i s njihovim razlikovanjem
  •     zamjene riječi fonološki ili semantički sličnima tijekom čitanja
  •     teškoće čitanja prijedloga i funkcionalnih riječi  (koje nemaju leksički sadržaj i njihovo značenje ovisi o kontekstu)
  •     čitanje napamet
  •     teškoće razumijevanja pročitanog...

Teškoće fonološke obrade kod disleksije obuhvaćaju:

  •     teškoće fonološke svjesnosti
  •     smanjen opseg radnog pamćenja
  •     spor leksički priziv

U kojoj dobi se mogu dijagnosticirati?

Dijagnoza disleksije se postavlja krajem drugog, tj. u trećem razredu OŠ kada je dostignuta razina čitanja ispod očekivane u odnosu na KD djeteta, kognitivne sposobnosti, te primjerenu i sustavnu poduku.

Prognoza ovisi o strukturi poremećaja, stupnju razvoja kognitivne inteligencije, stupnju razvoja emocionalne inteligencije, kompenzatornim mogućnostima, fleksibilnosti i stabilnosti živčanog sustava, socijalnim uvjetima, dobi kada je disleksija dijagnosticirana i vremenu kada je započeta logopedska terapija.

Uspješnost terapije s obzirom kada je ona započeta: ako je započeta u 1. Ili 2. razredu OŠ iznosi 82%, u 3. razredu iznosi 45%, u 4. razredu iznosi 42%, a u periodu između 5. i 7. razreda iznosi 10-15%.

Kako disleksija utječe na školski uspjeh?

Disleksija utječe na djetetovu sposobnost svladavanja i praćenja školskog  gradiva i njegov  cjelokupni uspjeh. Djeca s disleksijom su često nespretna, ali i među njima ima vrhunskih sportaša, često teško uče strane jezike, ali neki će ipak baš u tome biti uspješni.

Usporava dijete u postizanju samostalnosti. I kada vještina čitanja zađe u područje veće automatiziranosti, dijete zadrži nevoljkost da duže čita, ne snalazi se u tekstovima udžbenika u kojoj na jednoj stranici ima i po deset važnih informacija i novih pojmova.
Događa se da nakon relativno uspješne terapije, dijete u petom ili šestom razredu počne čitati puno bolje, ali tek onda počinju teškoće u shvaćanju, organiziranju i pamćenju pojmova u lekcijama iz povijesti, zemljopisa ili prirode.

Sate provode nad knjigom, ali teško izdvajaju, grupiraju i pamte podatke i činjenice navedene u udžbenicima (tekstovima). Ne postižu rezultate proporcionalno uloženom trudu i vremenu učenja (iako su stekli sposobnost čitanja i pisanja i samostalnog učenja).
Posljedica neprepoznate disleksije može biti teško djetinjstvo.

Kome se roditelji trebaju obratiti za pomoć ako primijete neke od simptoma disleksije kod svog djeteta?

Ako roditelji primijete neke od simptoma disleksije kod svoga djeteta, trebaju se što prije javiti stručnjaku – logopedu. Ako u svome mjestu nemaju logopeda, trebaju se obratiti psihologu, školskom pedagogu, pedijatru ili školskom liječniku koji će dijete dalje uputiti na ispitivanje/testiranje, tj. logopedsku obradu.

Ima li dijete disleksiju, ustanovit će se najčešće timski – logoped će ispitati sposobnosti govora, čitanja i pisanja, psiholog će ispitati inteligenciju, pažnju, pamćenje, percepciju, osobnost itd., a često će se dijete uputiti i neurologu da bi se isključila eventualna bolest središnjeg živčanog sustava, otorinolaringologu-audiologu da bi se isključila nagluhost ili oštećenja sluha, te oftalmologu da bi se ispitao vid.

Kada se postavi dijagnoza, dijete se upućuje logopedu na terapiju (u školi, domu zdravlja, bolnici, specijaliziranoj ustanovi, privatnoj ordinaciji i sl.).

S obzirom na vrstu i težinu poremećaja logoped obavlja vježbe kojima je svrha da se isprave teškoće u čitanju,  pisanju, razumijevanju itd. Također, logoped daje upute učiteljima i roditeljima kako postupati s djetetom, kako mu pomoći, što i kako s njim vježbati i izvan logopedske ordinacije.

Disleksija je teškoća koje se ne treba sramiti. Ona nije posljedica ničijeg pogrešnog postupanja ili lošeg odgoja.

Ona je urođeni specifični način mišljenja i opažanja, koji u nekim područjima života može biti i prednost, ali istodobno izaziva teškoće koje su bolne u školovanju.

Da li je djeci s disleksijom potrebna pomoć kod učenja? Mogu li djeca s disleksijom imati prepreke u ostvarivanju formalnog obrazovanja, postizanju uspjeha?

Mali broj djece s disleksijom uspije sam svladati školu u skladu sa svojim stvarnim intelektualnim mogućnostima. Bez pomoći većina će se njih puno lošije i kraće školovati nego što bi mogli kada bi im se pružila pomoć u svladavanju teškoća. Osim toga, dijete će steći lošu sliku o sebi (jer ne može nešto što svi drugi mogu), a često i o okolini i školi (jer svi na njega viču ili misle da je glupo i lijeno).

Prepušteno je samo sebi i neprijateljskoj okolini i samo o sebi stvara lošu sliku. Ako mu se ne pomogne, kada odraste može postati neurotična i nesretna osoba, ovisnik ili nepoželjnoga i asocijalnog ponašanja.
Naime, ne ovladavanje vještinom čitanja ograničava daljnji razvoj kognitivnih vještina, utječe na akademska postignuća djeteta i onemogućava mu napredovanje u obrazovanju.

Teškoće koje prate disleksiju mogu se prikladnom terapijom i podrškom okoline znatno ublažiti. Presudno je razumjeti da djetetu s disleksijom treba pomoć.

Što bi savjetovali roditeljima djece disleksičara?

  • Važno je da se disleksija uoči što prije i da se brzo reagira.
  • Djetetu je potrebno što prije osigurati stručnu pomoć i podršku obitelji, škole i okoline.
  • Svako odlaganje ili kašnjenje otežava uklanjanje problema, stvara veći zaostatak u svladavanju gradiva.
  • Dijete postaje umorno i malodušno, roditelji i škola ga ne razumiju, te ga dodatno psihički opterećuju.
  • Što je dijete starije njegove teškoće postaju dublje ukorijenjene, strahovi sve veći, odnos s okolinom sve lošiji i teže mu je pomoći.

 

Kako postupati s djetetom koje ima disleksiju, kako ga usmjeriti i olakšati mu svakodnevicu?

  •     roditelji bi trebali shvatiti i razumjeti problem disleksije, te ako je potrebno i dodatno se educirati
  •     ne tražiti "krivca" i moguće uzroke.
  •     djetetu objasniti problem na prikladan način razumljiv njegovoj dobi i sposobnostima.
  •     dati mu do znanja da mu želimo pomoći, da smo na njegovoj strani i da vjerujemo u njegove sposobnosti
  •     okolinu (obitelj, školu i prijatelje) upoznati s djetetovim poteškoćama i potrebama
  •     dati djetetu psihološku podršku u svladavanju teškoća vezanih uz školu i okolinu
  •     potražiti pomoć stručnjaka i aktivno surađivati s njima (kao i s učiteljima/nastavnicima u školi)
  •     stalno iskazivati razumijevanje, pažnju i ohrabrivanje (pohvale za trud i uspjeh) u svim područjima djetetovog života
  •     biti strpljiv i ne kažnjavati ga za nešto što ne može
  •     u radu s djetetom biti kreativan i pozitivan, uporan i dosljedan
  •     pomoći mu u organizaciji dana (školske obveze, učenje, aktivnosti i sl.)
  •     ako je potrebno (zbog zamora i sl.) pročitati dio gradiva umjesto njega glasno, da bi razumio i čuo vrednote jezika pri glasnom čitanju
  •     ne opterećivati ga dodatnim zadaćama i vježbama (osim školskih i logopedskih)
  •     odabrati mu zanimljive i privlačne tekstove kako bi ga dodatno motivirali
  •     poticati ga na različite aktivnosti kako bi se osjećao uspješnim
  •     imati za njega puno vremena, strpljenja, pažnje i ljubavi...