Nepravilan izgovor glasova

Gotovo da nema govorno-jezičnog poremećaja koji nije popraćen i poremećajem izgovora, bilo da se radi o poremećaju izgovora glasova ili nesigurnoj riječi.

Nazivi koji se koriste za ovu vrstu poteškoća su i Poremećaj izgovora, Artikulacijski poremećaj i Dislalija (Dyslalia).

Kao primarna teškoća može se dijagnosticirati kod osoba s urednim sluhom, urednom građom govornih organa, urednom inteligencijom i urednom razvijenošću ostalih jezičnih komponenata, te označava nepreciznu ili pogrešnu artikulaciju tj. izgovor glasova.

U svijetu u kojem živimo i u kojem se informacije prenose govorom, način izgovora utječe na razumljivost sadržaja govora, ali i obrnuto, skreće našu pozornost sa samog sadržaja na način govora.

Djeca usvajaju izgovor kao i jezik i govor od rođenja, postupno. To je dugi proces učenja od faze dojenja i jačanja mišića usana i jezika, preko žvakanja i gutanja i jačanja svih govornih mišića, tijekom kojega će s porastom kronološke dobi njihov govor postajati sve sličniji govoru odraslih. Odstupanja od normale u jezično-govornom razvoju odrazit će se na razumljivost govora i u svakom pogledu otežati ili onemogućiti komunikaciju.

U početku, tijekom svladavanja govornih vještina, roditeljima djece niže kronološke dobi simpatično je kada ona ne izgovaraju sve glasove svoga materinjeg jezika ili ih "iskrivljuju" tj. nepravilno ih izgovaraju, nepravilno formuliraju rečenice i sl. (npr. dijete umjesto riba kaže liba, jiba ili wiba, umjesto skije kaže kije ili umjesto češer kaže cesel). No, kako djeca rastu i približavaju se predškolskom uzrastu, nepravilan izgovor prestaje biti "sladak" ili "simpatičan" i počinje nas zabrinjavati, te zahtjeva posjet stručnjaku – logopedu.

Drugo, roditelji se često pitaju zašto se poremećaji izgovora javljaju baš kod njihove djece? Ponekad nije moguće sa sigurnošću pronaći uzroke, a ponekad ih možemo barem naslućivati. S obzirom na to, uzroci ovih poteškoća mogu biti organski i funkcionalni.

Ako je uzrok organski to znači da postoji odstupanje u građi ili funkciji organa za artikulaciju, kao što su:

• rascjep usne i/ili nepca
• visoko (gotsko) nepce
• slabije pokretljiv jezik
• nepravilan zagriz
• malokluzija zubi (ne slijede razvojnu liniju)
• protruzija čeljusti
• kratka podjezična vezica (frenulum)
• oštećenje sluha
• povećana treća mandula...

Kod funkcionalnih uzroka nema odstupanja u građi ili funkciji organa za artikulaciju, već se oni upotrebljavaju na “krivi” način, čija je posljedica upravo nepravilan izgovor glasova.

Ponekad unatoč odstupanjima neka djeca sama od sebe usvoje pravilan izgovor kompenzacijskim mehanizmima. Nedostatak prednjih zubića otežava pravilan izgovor glasova S, Z i C, no neka djeca ipak uspješno savladaju taj nedostatak tijekom logopedske terapije. Uzroci nepravilnog izgovora mogu biti i motorička nespretnost, te nedovoljna diferenciranost pokreta jezika, usnica, gornje i donje čeljusti…

Loše navike iz djetinjstva kao npr. predugo dudanje prsta ili dude varalice mogu dovesti do teških i ozbiljnih deformacija zubi i nepca, te cijele čeljusti, a time uzrokovati i poremećaj izgovora. Slabiji fonematski sluh kojim dijete uočava i usvaja fine nijanse među glasovima također može biti uzrok nepravilnog izgovora (npr. nemogućnost razlikovanja glasova koji su po zvučnosti slični, kao S i Š ili Z i Ž) kao i tepanje roditelja ili drugih članova obitelji.

Također, nepravilan govorni uzor iz djetetove okoline (npr. ako roditelj nepravilno izgovara neki glas ili skupinu glasova postoji veća mogućnost da će i dijete slušajući njega kao govornog modela također nepravilno izgovarati glasove iz iste artikulacijske skupine), odrastanje u socijalno i pedagoški nemotivirajućoj sredini, zaostajanje u intelektualnom razvoju, cerebralna paraliza i neki drugi poremećaji najčešće su praćeni poremećajima izgovora i utječu na produljenje logopedske terapije.

Određen broj djece s poremećajima izgovora može imati i “ozbiljniji” jezični poremećaj, pri čemu su poremećaji izgovora samo najuočljiviji simptomi uslijed kojih su djeca uključena u logopedsku terapiju.

Ako kod djece postoje i neka neurološka odstupanja, logopedska terapija će trajati duže, poremećaj izgovora samo je jedan od simptoma kašnjenja u jezičnom razvoju, a nerijetko kasnije dolazi i do poteškoća u usvajanju vještine čitanja i pisanja.

Kako prepoznati poremećaj izgovora?

Poremećaje izgovora možemo uočiti na razini glasova i/ili riječi, a javljaju se u tri oblika:
    1. Omisija – izostavljanje ili nečujna realizacija jednog ili više glasova (npr. dijete umjesto truba izgovara tuba ili tuuba, umjesto klupa – kupa ili kuupa, riba-iba i sl.)
    2. Supstitucija – zamjena jednog ili više glasova drugim, najčešće glasom iz istog izgovornog sustava (npr. dijete umjesto ruka govori juka, umjesto more – mole, mowe i sl.)
    3. Distorzija – nepravilan, iskrivljeni izgovor nekog glasa ili skupine glasova (to znači da su svi glasovi prisutni, ali njihov izgovor je drugačiji od uobičajenog, npr. blago ili jako umekšan izgovor glasova Š, Ž, Č ili “francuski” tj. grleni izgovor glasa R).

Spomenuti oblici poremećaja izgovora mogu biti:

• sustavni: dijete u svom govoru uvijek na isti način radi određene pogreške, bilo da se radi o izostavljanju, zamjeni ili nepravilnom izgovoru nekog glasa
• nesustavni: dijete nesustavno, ne uvijek i ne na isti način, radi pogreške u izgovoru glasova (zamjenjuje ih, izostavlja, dodaje i/ili krivo izgovara…), iako ih može u određenim situacijama i pravilno izgovoriti.

Nesustavne greške izgovora koje prate rani govorni razvoj, a nisu prečeste u govoru djeteta smatraju se dijelom normalnog govornog razvoja do četvrte godine života. U slučaju da ostanu prisutne i duže, govorimo o leksičkoj dislaliji ili nesigurnoj slici riječi.
Npr. dijete:

• izostavlja slogove ili glasove u riječima (zmija-mija, crvenkapica-kapica)
• dodaje slogove il glasove u riječima (marama-maramama)
• zamjenjuje mjesto slogovima i glasovima u riječima (traktor-tratkor, radijator-jadirator, prikolica-koprilica)

Glasove dijelimo na nekoliko glasovnih skupina, a poremećaj izgovora najčešće zahvaća cijelu glasovnu skupinu.

Prema glasovnim skupinama razlikujemo slijedeće poremećaje:

• sigmatizam: poremećaj izgovora glasova S Z C, Š Ž Č Ć, DŽ Đ (najučestaliji poremećaj glasova) Glasovi iz ove skupine mogu zamijenjeni međusobno ili drugim glasovima, najčešće glasovima T i D.
• rotacizam: poremećaj izgovora glasa R
• lambdacizam: poremećaj izgovora glasova L i LJ
• kapacizam i gamacizam: poremećaj izgovora glasova K i G. Najčešće je K zamijenjeno glasom T, a G je zamijenjeno glasom D.
• tetacizam i deltacizam: poremećaj izgovora glasova T i D
• etacizam: poremećaj izgovora glasa E (upućuje na moguća blaga centralna oštećenja).

Usvajanje izgovora glasova odvija se po “ustaljenom redu”, odnosno po razvojnoj liniji. To znači da se neki glasovi usvajaju ranije od ostalih. Glasovi koji su motorički i akustički jednostavniji za izvedbu javljaju se ranije u izgovoru, dok se izgovor onih složenijih, koji zahtijevaju složenije pokrete govornih organa “izoštrava” dugo.

Tako bi dijete od tri godine trebalo ispravno izgovarati sve vokale, te glasove J, F, V, H i L. Ostale glasove može izostavljati ili ih zamjenjivati drugim postojećim glasovima, a izgovor može biti umekšan ili tepajući. Glasovi se zatim postupno ''pročišćavaju'' i niti jedan od njih više ne smije biti izostavljen u govoru.

Do četvrte godine uz navedene, dijete bi trebalo ispravno izgovarati i glasove S, Z, C, Š, Ž, Č, Ć, DŽ, Đ, LJ i NJ. Glasovi L i R se javljaju najkasnije i nepravilan izgovor se može tolerirati do dobi od četiri i pol godine. Do pete godine dijete bi trebalo sve glasove izgovarati ispravno. Do tada, još se tolerira nepravilan izgovor glasova u obliku supstitucija i distorzija. U petoj godini svi se glasovi izgovaraju čisto i ispravno.

 

Izgovorene norme (prema prof. dr. D. Vuletić, 1990.) za pojedine glasove i glasovne skupine

Dijete starije od 5,5 godina trebalo bi pravilno izgovarati sve glasove našeg izgovornog sustava!
Neka djeca vrlo lagano pravilno izgovaraju sve glasove, dok druga na tom putu prolaze kroz niz poteškoća. Razvoj izgovora kod svakog je djeteta individualan i postupan. Npr. oblikovanje pravilnog izgovora glasova Č i Š može razvojnom linijom polaziti od izgovora glasa T iz kojeg nastaju glasovi S i C, te napokon glasovi Č i Š. Tako bi MAČ prvo bio MAT, zatim MAC, te na kraju MAČ. Ili RIBA, prvo bi bila IBA, zatim JIBA, pa LIBA i na kraju RIBA.

Ukoliko primijetite da vaše dijete ne izgovara neke glasove, zamjenjuje ih ili jednostavno izgovara drugačije od svojih vršnjaka, bilo bi dobro da se javite logopedu, kako bi što prije otklonili poteškoće. Logopedskom terapijom koja obuhvaća niz specijaliziranih postupaka i metoda, tj. korekcijom poremećaja izgovora, vašim savjetovanjem u radu s djetetom kod kuće, te osobnom podrškom i pomoći djetetu artikulacijski poremećaji se uspješno ispravljaju.

Uspješnost i duljina logopedske terapije s djetetom koje ima poremećaj izgovora ovisi o mnogim čimbenicima, kao npr.

• uzrok poremećaja
• težina ili intenzitet poremećaja
• redovitost logopedske terapije
• suradnja, pomoć i podrška roditelja prema djetetu
• motivacija djeteta
• radne navike djeteta
• dob djeteta

Roditeljska pomoć djetetu s poteškoćama izgovora:

• govorite pravilno – budite dobar govorni model
• budite djetetu podrška i kad je ono samo svjesno svojih poteškoća u izgovoru
• ne ispravljajte dijete
• ne posramljujte dijete, ne rugajte mu se zbog načina govora
• potražite pomoć logopeda
• motivirajte dijete za odlazak logopedu, pohvalite ga za trud i zalaganje tijekom log. terapije
• aktivno sudjelujte u radu s djetetom i logopedom