„Ma ti se njemu sigurno sviđaš, zato te čupa“
„Ooo, netko se zaljubio u tebe“
„Tko se tuče, taj se voli.“
U školi su najčešće glavni „frajeri“ oni koji se ponašaju pomalo bahato, svima odgovaraju, ne poštuju pravila, ponašaju se kao da su iznad ostale djece, pa i iznad učitelja.
Popularnost zarađuju na ismijavanju drugih učenika, pravljenju raznih spački te neposlušnošću unutar razreda.
Većina tih dječaka se u adolescenciji prema djevojkama ponaša naizgled zaštitnički, a zapravo vrlo posesivno i nasilno.
Djevojkama društvo nameće stav da je „pravi muškarac“ onaj koji se zauzima za njih, koji ih štiti, koji je spreman čak i potući se s nekim „za nju“.
Među takvim momcima nerijetko se kriju upravo nesigurne, posesivne, ljubomorne i nasilne osobe koje djevojkama s jedne strane daju ljubav, a s druge strane nasilje koje također oslovljavaju riječju „ljubav“.
Važno je napomenuti da su i ti momci većinom odrastali u nezdravoj obiteljskoj klimi te nisu razvili pozitivnu sliku o sebi.
Zašto djevojke ostaju u vezi s takvim momcima?
Veliki utjecaj dolazi upravo iz djetinjstva. Ako je djevojka odrastala u obitelji u kojoj su je roditelji kažnjavali, omalovažavali, posramljivali, fizički i mentalno zlostavljali, te u kojoj se nasilje opravdavalo ljubavlju, poput:
„Ljubavi, oprosti što sam te udarila, napravila sam to jer te volim i jer se brinem za tebe“
„Ja sve to radim za tebe i za tvoje dobro“
Onda je toj djevojci definicija ljubavi upravo takva. Ona vjeruje da:
Postoji udaranje i povrjeđivanje iz ljubavi
Ljubav podrazumijeva bol
Udaranje je za njeno dobro
Zašto je pozitivan odnos s roditeljima jako važan?
Odnos s roditeljima temelj je za sve ostale odnose u životu. Taj odnos stvara kriterije za sve ostale odnose.
Naš mozak voli poznato, pa premda to „poznato“ bilo i udaranje. U poznatim situacijama naš mozak se osjeća sigurno. Ono što smo doživljavali u djetinjstvu postaje naša default postavka, naš kriterij, naše „normalno“ i poželjno, ono za čime ćemo težiti u životu, što ćemo tražiti i u prijateljima i u partnerima.
Kad djevojka doživi nasilje od strane partnera, ona to ne smatra tragičnim jer je isto to doživljavala od strane roditelja koji su je uvjerili da se takvi postupci također ubrajaju u ljubav.
Iako obično ljudima iz okoline koji su odrastali u ljubavi i toplini nije jasno zašto djevojka ostaje u takvoj vezi, to je upravo zato što njen mozak to poznato percipira sigurnim.
Ona ne zna prepoznati da je to toksično, a još k tome, ostatak okoline koji je odrastao u jednakim uvjetima kao i ona, smatra to normalnim te je u tome podržava.
U redu je da se muškarac ponaša zaštitnički prema ženi, no to ne mora uključivati nasilje. Muškarac koji ima pozitivnu sliku o sebi, razvijeno samopouzdanje i samopoštovanje, nema potrebu dokazivati svoju „muškost“ nasiljem.
Umjesto nasilja, zaštitničko ponašanje može se ostvariti u obliku asertivne komunikacije, obrane osobnih granica te udaljavanja od osoba koje izazivaju nasilje.
