Granice koje se postavljaju u odgoju djeci pružaju sigurnost, omogućavaju predvidljivost roditeljevih ponašanja te smanjuju razinu anksioznosti u svakodnevnim stresnim situacijama, ali i svakako koriste u stjecanju mogućnosti trenutne odgode zadovoljenja neke od potreba.
Osim navedenog, važnost ispravnog postavljanja granica u odgoju djece također daje i svojevrstan zalog za budućnost. Kroz ovakav pristup dijete uči da ima pravo izraziti svoje mišljenje i reći „NE“, ali potiče ga se i na uvažavanje potreba drugih ljudi u njegovom okuženju.
Priča o granicama za sobom povlači nekoliko bitnih koraka, koji su važni za temelje uspostave discipline.
Prvi korak koji se navodi u temama koje se tiču discipline i granica u odgoju, odnosi se na dosljednost roditeljevih ponašanja u odgoju.
Primjerice, djetetu ste odlučili, u stanju svoje ljutnje i frustracije izreći neku kaznu, ta je kazna u takvim stanjima obično jako visoka i svjesni ste da ju nećete moći održati te ju nakon nekog vremena zanemarite. Ono što poručujete djetetu je da niste dosljedni i da nakon protoka vremena i snižavanja razine Vaše neugodne emocije, pravila više ne vrijede. Osim toga, dosljednost se odnosi i na suradnju između roditelja.
Vrlo bitan faktor u uspostavi discipline svakako je i suradnja roditelja, odnosno ponašanja koja su usmjerena prema istom cilju. Ako se jedan roditelj s određenim ponašanjem ne slaže, a drugi roditelj to isto ponašanje odobrava, dijete može osjetiti visoku razinu zbunjenosti, a emocija zbunjenosti može dovesti do veće pojavnosti „neispravnih“ ponašanja.
Drugi korak kada je riječ o discipliniranju povezan je s pozitivnim tonom u postavljanju granica. Ono što se možda naizgled čini kao mala i neprimjetna razlika, u odgoju djece igra veliku ulogu.
Bitno je naglasiti da se u pozitivnom tonu postavljanja granica uvijek naglašava kako je nagrada poželjnija od kazne. Primjerice, korisnije je, kako bi se neka granica usvojila, djetetu dozvoliti dodatnu privilegiju ako se ponaša na ispravan način, umjesto ukidanja privilegije u slučaju nedozvoljenog ponašanja.
„Ako pojedeš sve što sam ti pripremio/pripremila za večeru, možeš izabrati jedan slatkiš koji želiš pojesti poslije.“
„Ako NE pojedeš svoju večeru, nema slatkiša, a ni crtanih filmova.“
Dvije rečenice koje poručuju istu stvar: pojedena večera = privilegija.
Zašto je prva rečenica bolji izbor?
Pozitivan ton djeci daje moć s kojom se mogu nositi, stavlja ih poziciju koja označava da se njihov trud da pokazuju poželjna ponašanja, cijeni i vrednuje.
Treći korak u priči o postavljanju ispravnih granica odnosi se na dobno primjerene mjere kojima se služite pri odgoju djece i postavljanju granica.
Objašnjenja koja pružamo djeci moraju odgovarati stupnju njihovog razvoja, koji ovisi o dobi u kojoj je dijete trenutno. Iz tog razloga, odgovor na pitanje kako objasniti jednogodišnjem djetetu da ne smije stavljati prst u utičnicu, svodi se na to jednostavno zaštitite utičnicu i ne dopustite da uopće dođe do nepoželjnog ponašanja.
Kada dijete dosegne dob preko navršene tri godine, načini postavljanja granica mijenjaju se i kreću prema davanju privilegija u slučaju poželjnog ponašanja, kao i prema objašnjenjima određenih situacija i emocionalnih stanja.
Posljednji korak, na koji je vrlo važno obratiti pažnju, svakako je i roditeljevo ponašanje koje je u skladu s prijestupom koje je dijete napravilo.
Pri postavljanju granica bitna je gradacija, kako bi dijete tako razumjelo ozbiljnost problema. Dijete će teško shvatiti svoju pogrešku ako se roditelj isto ponaša u situaciji kada mu nešto ispadne i razbije se ili kada se istrgne iz ruke dok prelazite cestu i potrči pred auto.
Dijete mora osjetiti koliko je prijestup ozbiljan, ali isto tako mora vidjeti da nije sve što radi toliko loše.
Nakon kratke teorijske obrade teme, red je da to prikaže i praktičnom primjeru.
Praktični se primjeri opisuju kroz tri koraka do jasne granice.
- Prvi korak u postavljanju granice uvijek je emocionalno reflektiranje. U prijevodu, opisivanje djetetovih emocionalnih stanja u određenom trenutku. Ovo je jako bitan korak iz dva razloga. Prvi je taj da pomažete djetetu razumjeti kako se trenutno osjeća i koja emocija stoji u pozadini njegovog trenutnog stanja.
- Drugi razlog iz kojeg je bitno primjenjivati emocionalno reflektiranje odnosi se pokazivanje djetetu kako ga razumijete i prihvaćate te kako ima pravo na vlastite emocije. Drugi korak odnosi se na iznošenje jasne granice. Navedeni je korak bitan jer pokazuje djetetu da unatoč razumijevanju onoga što osjeća i prihvaćanju te emocije, Vi kao odrasle osobe iskazujete granice i modelirate trenutno ponašanje djeteta.
- Treći je korak onaj koji bi Vas najčešće mogao dovesti do uspjeha u postavljanju određene granice. Korak je to, koji se odnosi na usmjeravanje djetetovog stanja na neki drugi izbor. Ovo je vrlo važno budući da trebate pokušati djetetu ukazati na to da i ono ima pravo na slobodu izbora, ali je njegova moć izbora primjerena njegovoj dobi.
Primjerice, nalazite se s djetetom u trgovini i ono silno želi kupiti neku igračku za koju ste vi odlučili kako mu nije potrebna i da ju danas nećete kupiti.
1. korak – EMOCIONALNO REFLEKTIRANJE
„Razumijem da želiš novu igračku sada, jasno mi je kako si tužan što ti ju ja neću kupiti i vidim da te to jako ljuti…“
2. korak – POSTAVLJANJE JASNE GRANICE
„…ali sada ne možeš dobiti tu igračku.“
3. korak – USMJERAVANJE NA IZBOR
„Možeš izabrati hoćeš li ti stavljati stvari koje smo kupiti na blagajnu ili ja.“
Ovakav primjer možda se čini kao neprimjenjiv u stvarnom životu s vrištećom mazom, ali Vaša dosljednost, mirnoća te jasnoća pri izražavanju vlastitih stavova i granica doprinosi tome da dijete u svojim očekivanjima i željama računa na Vaše mišljenje i zajednički dogovor.
Kada su Vaše maze preplavljene s jakim emocijama, Vaš je zadatak s njima podijeliti Vašu smirenost, a ne njihov kaos.
