Jeste li možda primijetili da zbog nedostatka vremena, želje da imaju svojih pet minuta mira, ili dok nešto obavljaju i u situacijama kada treba smiriti dijete, roditelji sve češće daju svojoj djeci različite tehnološke uređaje (mobitele, smartphone, iPad, tablete i sl.) u ruke i često svi obiteljski problemi koji uključuju plač ili neposluh odmah nestanu?
Nije to čudno ako uzmemo u obzir da oko 1.8 milijardi ljudi ima "pametne" telefone, te da čak 150 puta dnevno po njima tipkaju i provjeravaju jesu li su im pristigle poruke ili pozivi.
Gledajući i kopirajući svoje roditelje, koji i sami previše vremena provode na internetu (dijelom zbog posla, a dijelom zbog zabave na mobitelima, tabletima, PC-u i sl.) sve ranije i sve više mobilne telefone koriste i djeca i oni su im više nego ijedna druga igračka postali glavna i nezamijenjiva zanimacija/animacija. Uranjaju u svijet YouTubea, Nickelodeona, BabyTV-a i drugih kanala, te njihovih sadržaja poput crtanih filmova i videozapisa.
Roditelji više ne samo da ne mogu kontrolirati djecu i njihovo korištenje tehnologije (jer je sada problem kako djetetu uzeti mobitel iz ruke), već ne mogu kontrolirati niti sami sebe. S vremenom djeca postaju i nezainteresirana za druge stvari (stvarne dječje igračke) i žele samo mobitele, tablete i televiziju.
Djeca najbolje uče, usvajaju nove vještine i razvijaju sposobnosti kroz interakciju s roditeljima i okolinom. Tako uče odnose uzroka i posljedica, kako se nositi s emocijama, uče pravilne rutine hranjenja i spavanja, usvajaju temelje za socijalizaciju i još mnogo toga. Koristeći mobilne telefone interakcija se bitno smanjuje i time zakida djecu za važne lekcije koje utječu na njihov razvoj.
Također, poznato je i da djeca usvajaju jezik kroz interakciju i socijalnu komunikaciju, prvenstveno s roditeljima/skrbnicima. Ukoliko je dijete od rane dobi izloženo različitim ekranima, smanjeno je vrijeme međusobne interakcije roditelj-dijete, čime je smanjeno i vrijeme učenja i razvoja komunikacije i jezika. Različita istraživanja pokazala su da djeca koja su bila izložena ekranima do 12. mjeseca imaju veći rizik za kašnjenje u jezično-govornom razvoju. Pretjerana izloženost ekranima može dovesti i do lošijih rezultata na jezičnim testovima, kao i u kasnijem obrazovanju i školskom uspjehu.
Istraživanje koje je provela Poliklinika za zaštitu djece i mladih grada Zagreba pokazalo je da mobitel posjeduje 6% predškolske djece, a čak 4,2% djece posjeduje vlastiti mobitel prije navršene četvrte godine.
Mnogi roditelji ne vide ništa sporno u tome, jer jednostvno ne žele ili ne mogu uskratiti djeci ono što ona od njih traže. Najčešće ne razmišljaju o njihovom štetnom utjecaju, te kupuju djeci mobitele objašnjavajući kako je to danas opravdan ili samo neizbježan postupak.
No je li to baš tako?
- Američka pedijatrijska akademija i Kanadsko društvo za pedijatriju objavili su da djeca u dobi do dvije godine ne bi trebala uopće biti izložena tehnologiji, djeca od 3 do 5 godina moraju imati ograničenja na jedan sat dnevno, a od 6 do 18 godina na dva sata dnevno (Huffington Post).
- Djeca i mladi koriste se tehnologijom 4-5 puta više od preporučene količine, s ozbiljnim i po život opasnim posljedicama (Fundacija Kaiser 2010, Active Healthy Kids Kanada 2012).
- Mobilni uređaji (mobiteli, tableti, elektroničke igrice) dramatično su povećali dostupnost i uporabu tehnologije, pogotovo u vrlo mlade djece (Common Sense Media 2013).
- "Kao dječiji terapeut pozivam roditelje, nastavnike i vlade da zabrane uporabu svih mobilnih uređaja djeci mlađoj od 12 godina." - kaže Cris Rowan, američka dječja terapeutica
Istraživanja koja idu u prilog tome kažu da prekomjerna upotreba ekrana kod male djece, te poticanje na razvoj mozga prekomjernim izlaganjem tehnologiji (mobiteli, internet, iPad, TV) i velikoj brzini medijskih sadržaja, u doba kada je mozak najosjetljiviji (od rođenja djeteta do njegove druge godine kada se njegova veličina utrostruči, te nadalje kroz njegov brzi razvoj do 21. godine) može kod djece pridonijeti promjenama u strukturi mozga, kašnjenju kognitivnog razvoja, slabijem razvoju motorike, slabijem jezično-govornom razvoju, pomanjkanju koncentracije i pamćenja, prouzročiti deficit pažnje, što izravno dovodi do poteškoća u učenju.
Da mobilni telefoni štete psihofizičkom zdravlju djece i odraslih, govori se već godinama. Naime, mobilni telefoni proizvode radiofrekventna-elektromagnetska zračenja, odnosno mikrovalna zračenja. Istraživanje koje je proveo Institut za fiziku i inženjering u medicini (Institute of Physics and Engineering in Medicine) je pokazalo da se navedeno zračenje dvostruko više taloži u dječjem mozgu i deset puta više u koštanoj srži. Dječje kosti su rjeđe, a lubanja tanja, te radijacija lakše prodire do organa. Kao posljedica toga pokazalo se da djeca koja učestalo koriste mobilne telefone imaju poremećaj pažnje uzrokovan hiperaktivnošću.
Svjetska zdravstvena organizacija još je 2011. okarakterizirala mobilne uređaje kao moguće kancerogene uređaje, čijim zračenjima su podložnija djeca nego odrasli jer se njihov mozak i organizam još razvijaju.
Prema njihovom mišljenju mobilne telefone, tablete i bežični internet trebalo bi izbaciti iz učionica i škola zbog štetnog učinka elektromagnetskog zračenja na zdravlje ljudi, i to posebice djece, tinejdžera i mladih u reproduktivnoj dobi.
Također, budući da pretjerana uporaba tehnologije (gledanje TV-a, igranje igrica na različitim uređajima – PSP, Playstation, Wii Nintendo i sl.) ograničava kretnje/pokret, može rezultirati odgodama/kašnjenjem u razvoju djeteta (nedovoljna razvijenost djece s obzirom na KD pri polasku u prvi razred osnovne škole negativno utječe na pismenost i uspješnost u obrazovanju - HELP EDI Maps 2013). Kretanje pojačava koncentraciju i povećava mogućnost učenja (Ratey 2008). Uporaba tehnologije u djece mlađe od 12 godina štetna je za djetetov razvoj i učenje (Rowan 2010).
Nerijetko djeca kojoj je dopušteno imati mobilni uređaj ili računalo u dječjoj sobi, uslijed nedovoljnog kretanja radi zaokupiranosti navedenim uređajima imaju 30% veću incidenciju pretilosti (Feng 2011). Također, 30% pretile djece razvit će dijabetes, a pretili pojedinci u većem su riziku od ranijega moždanog i srčanog udara, što ozbiljno skraćuje životni vijek (Centar za kontrolu i prevenciju bolesti 2010).
Najviše radi pretilosti, djeca 21. stoljeća mogla bi biti prva generacija u kojoj većina njih neće nadživjeti svoje roditelje (profesor Andrew Prentice, BBC News 2002).
Nadalje, čak 60% djece koristi se tehnologijom bez nadzora roditelja i odraslih, a 75% djece igra se na nekom uređaju u dječjim sobama. Osim uzročno-posljedične veze sa slabijim ocjenama u školi, izloženost tehnološkim uređajima dovodi se u vezu i s poremećajem spavanja u 75% djece starosne dobi od 9 do 10 godina (Boston College 2012).
Izloženost tehnologiji može biti uzrok povećane impulzivnosti i agresivnosti kod djece, smanjene mogućnosti samoregulacije, te pojave tantruma i sl., ili može biti okidač psihološkim i psihičkim oboljenjima poput dječje depresije, tjeskobe, poremećaja privrženosti, bipolarnog poremećaja, psihoze, autizma i poremećaja u ponašanju djeteta (Sveučilište u Bristolu 2010, Mentzoni 2011, Shin 2011, Liberatore 2011, Robinson 2008).
U svakom slučaju upotreba tehnologije nije bezazlena. Nažalost, roditelji danas pridaju sve više i više pažnje tehnologiji, te se udaljavaju od svoje djece. U nedostatku roditeljske privrženosti djeca prepuštena sebi mogu se povezati s uređajima, što može rezultirati ovisnošću (Rowan 2010). Jedno od 11- ero djece u dobi od 8 do 18 godina ovisno je o tehnologiji – internetu, igricama, društvenim mrežama i sl. (Gentile 2009).
Kada je onda pravo vrijeme za prvi mobitel? Koliko vremena dnevno djeca mogu gledati u ekrane mobilnih i TV uređaja, kakav sadržaj nije preporučljiv najmlađima ili još bolje, kako koristiti današnju tehnologiju u funkciji razvoja djeteta?
Prije svega, roditelji moraju preuzeti odgovornost i razraditi dobar pristup djetetovim prvim koracima na internetu, a pravilnom, sigurnom i odgovornom korištenju digitalnih sadržaja najbolje će ih naučiti vlastitim primjerom. Također, bilo bi dobro kada bi roditelji zajedno s djecom komentirali ili razgovarali o sadržaju kojem je dijete izloženo te ga tako učinili interaktivnim sadržajem kroz koji dijete može razvijati svoje jezične sposobnosti (npr. samostalno prepričati sadržaj nekog crtića, objasniti pravila igre koju igra i sl.).
Što se tiče ograničavanja vremena koje najmlađi provode pred ekranom, pedijatri danas daju smjernice koje jasno govore da djeca do dvije godine nemaju razloga vrijeme provoditi uz ekrane.
Dakle, roditelji djece do 2. godine ne bi im trebali davati mobitele i tablete, niti je potrebno da vrijeme provode gledajući TV.
Naravno, takvo ponašanje trebalo bi poduprijeti vlastitim primjerom, odnosno sami roditelji pred djecom ne bi trebali previše vremena provoditi s mobitelom u ruci, što se mnogima danas čini nemogućim.
Malo starijoj djeci, od 2. do 7. godine, pedijatri preporučuju maksimalno dva sata dnevno provođenja pred ekranima pri čemu roditelji trebaju voditi računa o tome da djeci daju pristup isključivo visokokvalitetnom sadržaju, prikladnom za dječju dob. U Hrvatskoj, napominju iz Udruge Rode, istraživanja su pokazala da djeca provode više od preporučenog vremena pred ekranima (oko 40 dana godišnje), a statistike pokazuju i nedostatak nadzora.
Roditelji su iznimno zabrinuti oko opasnosti koje na njihove najmlađe vrebaju s interneta te se ne osjećaju ugodno u situacijama kada moraju postaviti granice vezane uz vrijeme koje njihova djeca mogu provesti uz ekrane ili uz sadržaj koji gledaju.
Istraživanje vezano uz vrijeme koje djeca u Hrvatskoj provode pred ekranima, pokazalo je da s prvim rođendanom uz ekrane vrijeme provodi 40 posto djece, s dvije godine taj broj penje se na 79 posto, a s četiri godine ekrane koriste gotovo sva djeca, njih 97 posto. Isto je istraživanje pokazalo da 70 posto djece koristi TV bez nadzora te čak dvije trećine djece koriste mobitel i računalo bez nadzora, dok polovica roditelja ne zna procijeniti jesu li elektronički uređaji štetni ili korisni iza djecu.
Ipak, da li je na kraju sve tako crno?
Najkorisnija funkcija korištenja mobitela trebala bi biti komunikacija, odnosno održavanje kontakta s djetetu važnim osobama poput roditelja, kako bi obje strane imale osjećaj sigurnosti (roditelji ističu da žele znati gdje su im djeca i što rade). Iz toga razloga opravdano se čini djeci dati mobitele na korištenje ulaskom u fazu "osamostaljenja", samostalnim odlascima u školu i ostajanjem kod kuće.
Danas mobiteli kao i dugi tehnološki uređaji poput raznih gadgeta, računala, video igrica i sl. imaju i niz drugih djeci veoma zanimljivih funkcija koje vrlo rano postaju sastavnim dijelom njihovog života i razvoja.
Roditelji bi svakako trebali pomoći djeci u razumijevanju i pravilnoj upotrebi, tj. korištenju tih funkcija na siguran način, nadgledati ih i ograničiti im vrijeme provedeno u radu ili igri s njima. Na taj način mobiteli će zaista služiti za ono bitno, kao npr. da se dijete u izvanrednim situacijama može javiti roditeljima, ili da roditelji mogu kontaktirati s njima kada je potrebno.
Kao i druge stvari u životu, mobiteli uvijek imaju prednosti, ali nas izlažu i nekim rizicima ako ih ne naučimo koristiti na siguran način. Postoji pregršt aktivnosti koje su za dijete korisnije od vremena provedenog pred ekranima i koje mogu biti poticajne za cjelokupni djetetov razvoj (odlazak u park, slaganje lego kockica, crtanje/bojanje, vožnja biciklom, pjevanje pjesmica, čitanje slikovnica, vožnja u autu tijekom koje može komentirati sve što vidi kroz prozor), kao i način stvaranja dobrog odnosa roditelj-dijete.