Hipotermija (pothlađivanje) se definira kao tjelesna temperatura ispod 35°C. Stadij hipotermije, definiran unutrašnjom temperaturom tijela, utječe i na prepoznavanje i na liječenje ovog entiteta.
Tri se stupnja mogu definirati na sljedeći način:
Blaga – temperatura 32 do 35°C
Umjerena – temperatura 28 do 32°C
Ozbiljna/teška – temperatura ispod 28°C
Unutrašnja temperatura tijela <25°C ponekad se definira kao duboka hipotermija
Granice temperature mogu neznatno varirati, ali su sve granične vrijednosti približne zbog nepreciznog mjerenja i fiziološke varijabilnosti. Temeljnu tjelesnu temperaturu treba izmjeriti što je prije moguće jer je mjerenje temperature ključno za dijagnozu i liječenje.
Epidemiologija
Usporedbe radi , u SAD-u godišnje se prijavi otprilike 1000 do 1300 smrtnih slučajeva od primarne hipotermije. Procijenjene stope smrtnosti među dojenčadi i djecom mlađom od 14 godina kreću se od 0,2 do 1 smrtnog slučaja na milijun, iako se dijagnoza može propustiti u značajnom broju smrtnih slučajeva.
Propuštena hipotermija je česta pojava, a posljedice mogu biti smrtonosne. Iako općenito štetna, teška hipotermija može pružiti zaštitu moždanog tkiva od nedostatka kisika.
Patofiziologija
Toplina se gubi iz tijela zračenjem, kondukcijom, konvekcijom, isparavanjem i disanjem. Zračenje može uzrokovati do 50% gubitka topline, čak i u zatvorenom prostoru. Konvekcija može činiti 25% gubitka topline u mirnom zraku, a mnogo više u vjetru. Mokra odjeća povećava isparavanje; u teškim uvjetima, ovaj gubitak topline može biti šest puta veći od bazalne metaboličke proizvodnje topline. Provodljivost je, iako niska u zraku, otprilike 25 puta brža u vodi. Konačno, hlađenje tijekom spašavanja i reanimacije bit će ubrzano kontinuiranim izlaganjem, gubitkom topline dišnog sustava ili infuzijom tekućina na sobnoj temperaturi.
Faze hipotermije odgovaraju fiziološkim odgovorima na hladnoću. Tijekom blage hipotermije (32 do 35°C), tijelo povećava proizvodnju topline drhtanjem i povećanjem metabolizma te smanjuje gubitak topline perifernom vazokonstrikcijom (stezanjem krvni žila).
Kod umjerene hipotermije (28 do 32°C), kompenzacijski mehanizmi počinju otkazivati; mogu se razviti kardiorespiratorna depresija (zatajenje dišnog i krvožilnog sustava) i promijenjeno mentalno stanje.
U teškoj hipotermiji ( <28°C), bazalni metabolizam pada na otprilike polovicu normale. Tjelesni sustavi, uključujući cirkulaciju, ventilaciju i mentalno stanje, postaju izrazito depresivni ili prestaju funkcionirati. Kako temperatura jezgre dalje pada, razvijaju se koma, fiksirane i proširene zjenice, apneja (prestanak disanja) i nedostatak pulsa, a mišići postaju ukočeni.
Ovo virtualno zaustavljanje metabolizma, međutim, također može pružiti zaštitu od produljene anoksije (nedostatka kisika). Mnogi vrlo pothlađeni pacijenti s kliničkom pojavom smrti u potpunosti su se oporavili čak i nakon odgođene i produljene reanimacije. Neuspjeh u prepoznavanju i liječenju takvih pacijenata predstavlja smrtonosnu promašenu dijagnozu.
Ključne patofiziološke promjene u hipotermiji uključuju:
Respiratorna depresija – Disanje progresivno postaje sporo, plitko, nepravilno, a zatim izostaje.
Hipovolemija – Volumen krvi značajno se smanjuje zbog izlaska tekućine iz cirkulacije zbog vaskularnog curenja i duboke "hladne diureze" uzrokovane pogrešnim unutarnjim senzorom volumena krvi, kao i zatajenjem funkcije koncentracije bubrega. Hidrostatički učinci uranjanja dodatno potiču hipovolemiju u spašavanju u vodi.
Cirkulatorni kolaps – Minutni volumen srca je smanjen hipovolemijom (gubitkom tekućine), smanjenom kontraktilnošću srca te usporenjem otkucaja srca. Osim toga, gubitak regulacije u krvožilnom sustavu smanjuje sistemski vaskularni otpor. Ovi kombinirani učinci dovode do kolapsa cirkulacije.
Aritmije – Hipotermija povećava podražljivost srčanog mišića. Ventrikularna fibrilacija (VF) čest je problem kod teške hipotermije.
Ostalo – Varijabilni učinci hipotermije mogu uključivati poremećaj glukozno- elektroitne ravnoteže (hipo- ili hiperglikemiju, hiperkalemiju, metaboličku acidozu ili alkalozu), smanjenje broja trombocita i poremećaj koagulacije.
Mišljenja pedijatara
Djeca, osobito mala djeca i dojenčad, imaju veći rizik od hipotermije nego odrasli iz nekoliko razloga:
- Što je dijete mlađe, to je veći omjer površine i tjelesne mase.
- Mala dojenčad nemaju sposobnost povećanja proizvodnje topline kroz drhtanje.
- Dojenčad i mala djeca imaju ograničene zalihe glikogena (šećer) koje podržavaju proizvodnju topline.
- Djeca mogu imati smanjenu sposobnost prepoznavanja, izbjegavanja ili izbjegavanja hipotermične izloženosti.
- Djeca s predisponirajućim stanjima (metaboličkim i endokrinološkim bolestima) ili povredama kao što su traume, opekline ili predoziranje drogom su posebno ugrožena.
- Anamneza možda ne ukazuje na hipotermiju. Dječja hipotermija ne zahtijeva ekstremno izlaganje. Nadalje, prijavljeno je kažnjavanje djece i zlostavljanje hladnom vodom, ali je često izostavljeno iz povijesti roditelja/ skrbnika.
- U odnosu na odrasle, mala djeca također mogu imati bolje kliničke ishode, uključujući bolje očuvanje neurološke funkcije, unatoč razvoju značajne hipotermije. Neuroprotektivni učinak hipotermije ovisi o kombinaciji brzog hlađenja i očuvane cirkulacije, oboje češće u djece.
Klinička prezentacija
Na hipotermiju treba posumnjati kod svakog djeteta s poviješću dugotrajnog izlaganja hladnom okruženju, ali se može pojaviti i kod teške bolesti ili ozljede, transporta i reanimacije, zlostavljanja djece ili izlaganja toksičnim tvarima.
Uobičajeni scenariji za izloženost uključuju:
- Odbjegla ili izgubljena djeca
- Žrtve skorog utapanja i uranjanja u hladnoj vodi
- Žrtve planinskih nesreća
- Opijeni adolescenti
Stadij hipotermije može se procijeniti na temelju kliničkih obilježja, ali se značajke i početak donekle razlikuju od bolesnika do bolesnika, posebice promjene mentalnog statusa i moguće srčane aritmije. Stoga je potrebno precizno mjerenje osnovne tjelesne temperature za potvrdu dijagnoze i usmjeravanje liječenja.
Daljnje hlađenje treba spriječiti tijekom procjene kako bi se izbjegao razvoj šoka ili ventrikularne fibrilacije (VF) u bolesnika s umjerenom do jakom hipotermijom .
Budući da se ova dijagnoza često zanemaruje, kliničari moraju održavati visok indeks sumnje na hipotermiju. Očigledni znakovi hlađenja, kao što su akrocijanoza (plavičasto obojenje krajnjih dijelova udova) i drhtavica, značajke su blage hipotermije, dok teška hipotermija paradoksalno prikriva ili čak poništava ove znakove.
Podložno nekim varijacijama i preklapanjima, kliničke značajke hipotermije po fazama su obično sljedeće:
Blaga hipotermija
Između približno 32 i 35°C , dijete može pokazivati drhtavicu, piloerekciju ("guske") i perifernu vazokonstrikciju s produljenim vremenom punjenja kapilara, bljedilo i akrocijanozu. Ove promjene proizlaze iz fizioloških mehanizama osmišljenih za očuvanje tjelesne temperature.
Treba napomenuti da mala djeca pokušavaju sačuvati toplinu intenzivnom perifernom vazokonstrikcijom (stezanje malih krvnih žila), imaju ograničenu sposobnost drhtanja i manje su sposobna održavati tjelesnu toplinu od starije djece. Hladna dojenčad može imati "paradoksalne rumene obraze" i zdrav izgled.
Umjerena hipotermija
Mentalna funkcija se obično smanjuje između 28 i 32°C. Drhtavica prestaje, a pacijent pokazuje nejasan govor, nespretne pokrete i oslabljeno razmišljanje. Općenito, uznemirenost ustupa mjesto zbunjenosti, letargiji i iracionalnom ponašanju kao što je "paradoksalno svlačenje" jer temperatura središnjeg tijela nastavlja padati. Djeca s paradoksalnim svlačenjem u početku su pogrešno dijagnosticirana kao žrtve seksualnog napada.
Kako hipotermija napreduje, drhtavica prestaje, a otkucaji srca, ventilacija i krvni tlak postaju promjenjivi i depresivni.
Teška hipotermija
Kod teške hipotermije, bradikardija (smanjen broj otkucaja srca) i hipotenzija (nizak tlak)napreduju do gubitka pulsa, VF ili asistole.
Stupor kao kvantitativni poremećaj svijesti prelazi u komu bez reakcije s fiksnim i proširenim zjenicama.
Ispod približno 28°C, pojava hipotermije postaje manje očita zbog ukočenosti mišića i crvenila kože. Pacijenti s takvom ukočenošću mišića često se opisuju kao "smrznuti ukočeni". Međutim, smrzavanje se ne događa iznad temperature jezgre od 0°C; ova krutost je posljedica disfunkcije aktin-miozinskih snopova u mišićima. Nažalost, takve značajke kao što su prividna ukočenost, crvenilo kože, odsutna drhtavica i izostanak vitalnih znakova mogu dovesti do promašene dijagnoze hipotermije i preranog proglašenja smrti kod pacijenata koji su se mogli uspješno oporaviti.
Laboratorijske pretrage
Blaga hipotermija
Zdrava djeca s akutnom blagom hipotermijom koja se brzo oporavljaju nakon vrlo kratkog izlaganja okolišu možda neće zahtijevati laboratorijsko testiranje.
Neobjašnjiva, produljena, umjerena ili teška hipotermija
U bolesnika s neobjašnjivom, produljenom, umjerenom ili teškom hipotermijom potrebno je provesti sljedeće pretrage:
- glukoza u serumu
- Serumski elektroliti
- Urea i kreatinin u serumu
- Lipaza
- Kompletna krvna slika
- koagulacijske pretrage - Protrombinsko vrijeme (PT), parcijalno tromboplastinsko vrijeme (PTT) i međunarodni normalizirani omjer (INR)
- krvna grupa i križna reakcija(ako se predviđa potreba za izvantjelesnim zagrijavanjem)
- analiza plinova iz arterijske krvi. Uzorci plinova iz kapilarne krvi mogu biti pogrešni u djece s hipotermijom jer je periferna cirkulacija loša. Mjerenja plinova središnje venske krvi mogu biti prikladna zamjena za mjerenje arterijskog pH i pCO2.
Dodatne pretrage mogu biti indicirane ovisno o kliničkim okolnostima kako slijedi:
Trauma
Kod djece s multisistemskom traumom ili mogućim zlostavljanjem, može biti indicirana analiza urina, jetrenih enzima (aspartat transaminaza [AST], alanin transaminaza [ALT]) i krv za tipizaciju i križnu reakciju.
Toksini
U djece i adolescenata s neobjašnjivom hipotermijom potrebno je provesti analizu urina, osmolalnosti seruma, razine etanola i urina za zlouporabu droga (osobito benzodiazepina, opioida i barbiturata.
Sepsa
U dojenčadi lošeg izgleda, sepsa može uzrokovati blagu ili umjerenu hipotermiju, što zahtijeva procjenu infekcije.
Neobjašnjiva ili rezistentna hipotermija – treba mjeriti tiroksin (T4), hormon koji stimulira štitnjaču (TSH), adrenokortikotropni hormon (ACTH) i kortizol u serumu kako bi se procijenila hipotireoza ili insuficijencija nadbubrežne žlijezde u bolesnika s neobjašnjivom blagom hipotermijom ili onih koji su rezistentni na ponovno zagrijavanje.
Elektrokardiogram — 12-kanalni elektrokardiogram (EKG) treba napraviti kod svih hipotermičnih bolesnika, a srčani ritam treba kontinuirano pratiti tijekom liječenja. Razvoj ventrikularne fibrilacije (VF), električne aktivnosti bez pulsa (PEA) ili asistole čest je tijekom reanimacije djece s teškom hipotermijom.
Radiološke pretrage u hipotermiji provode se na temelju specifičnih indikacija:
Trauma
Žrtve multisistemske traume s povezanom hipotermijom trebale bi se podvrgnuti radiološkim pretragama na temelju standardnih smjernica.
Ozljeda u ronjenju
Pacijenti s ozljedom u utapanju u kombinaciji s mogućom ozljedom u ronjenju zahtijevaju ograničenje pokreta vratne kralježnice i radiografsku procjenu.
Nalazi prsnog koša
Hipotermična djeca s abnormalnim plućnim nalazima (npr. tahipneja, kašalj i hroptanje) ili ozljedama u utapanju zahtijevaju radiografiju prsnog koša za otkrivanje znakova aspiracije, bronhopneumonije, ozljede pluća ili plućnog edema.
Zlostavljanje djece
Nakon oživljavanja i zagrijavanja, djeca s tjelesnim nalazima koji upućuju na zlostavljanje trebaju se podvrgnuti daljnjoj evaluaciji zlostavljanja.
Dijagnoza
Hipotermija se dijagnosticira mjerenjem osnovne tjelesne temperature <35°C. Sustavi kliničkih stadija namijenjeni prehospitalnoj primjeni složeni su i neprecizni. Stoga bi sve odluke o bolničkoj skrbi trebale biti vođene mjerenjem središnje temperature . Točno mjerenje zahtijeva korištenje termometra niskog očitanja, a najbolje se postiže fleksibilnom temperaturnom sondom, što omogućuje kontinuirano praćenje.
Potencijalna mjesta mjerenja uključuju:
Mokraćni mjehur – Sonda za temperaturu unutarnjeg mjehura može bolje odražavati stvarnu tjelesnu temperaturu od tradicionalno korištene rektalne temperature i lakše omogućuje kontinuirano praćenje.
Rektalno – Rektalne temperature, iako su široko dostupne, sklone su artefaktima i mogu značajno zaostajati za promjenama prave temperature jezgre. Ako se koristi, radije vršimo mjerenje fleksibilnom sondom koja je nježno umetnuta na dovoljnu dubinu da dosegne moguće mase hladne rektalne stolice. Kada se mora koristiti kruti rektalni termometar, treba ga umetnuti najmanje 10 cm i ostaviti na mjestu nekoliko minuta.
Ezofagus /jednjak – Kod pacijenata s osiguranim dišnim putem, sonde za temperaturu jednjaka u donjoj trećini jednjaka korisne su za odraz srčane temperature.
Nazofaringealne sonde mogu biti korisne za odraz temperature središnjeg živčanog sustava.
Središnja venska - Centralni venski kateteri odražavaju torakalnu temperaturu, ali moraju biti postavljeni oprezno kako bi se izbjegla fibrilacija u iritabilnom srčanom mišiću.
Metode ponovnog zagrijavanja mogu uzrokovati umjetna povećanja mjerenja temperature. Zbog mogućih artefakata ponovnog zagrijavanja i vremenskih odmaka, u kritičnim slučajevima poželjno je mjerenje na dva središnja mjesta (npr. jednjak i mokraćni mjehur).
U djece s hipotermijom, periferna (oralna, aksilarna i kožna) mjesta i "temporalna arterija" ili indirektni bubni termometri su nepouzdani i treba ih izbjegavati.
Diferencijalna dijagnoza
Dječja hipotermija može biti posljedica okolišnih, traumatskih, medicinskih, toksičnih, nasilnih ili jatrogenih čimbenika.
Medicinska stanja povezana s hipotermijom uključuju hipoglikemiju, hiponatremiju, patologiju središnjeg živčanog sustava (npr. tumori, intrakranijalno krvarenje), endokrine bolesti (npr. hipotireoza ili insuficijencija nadbubrežne žlijezde), pothranjenost, anoreksija nervoza.
Hipotermija zbog medicinskih uzroka obično je blaga (tjelesna temperatura 32 do 35°C), ali pacijenti s tim stanjima također su izloženi riziku od teže hipotermije nakon izlaganja.
Brojni uzroci mogu izazvati neočekivanu ili nesumnjivu hipotermiju:
Izloženost okolišu
Hipotermija se javlja čak i u toplim klimama, gdje smrtni slučajevi uzrokovani hladnoćom mogu biti dvostruko češći od onih zbog vrućine. Dijete može razviti hipotermiju kada je izloženo vlažnim ili vjetrovitim uvjetima čak i kada je temperatura okoline umjerena.
Trauma i reanimacija
Uobičajeni uzroci hipotermije uključuju ozljede, transport i reanimaciju, čak i u toplim klimatskim uvjetima, a posebno u dojenčadi i male djece . Trauma mozga ili leđne moždine stvara veći rizik od hipotermije. Pacijenti s multisistemskim traumama zahtijevaju učinkovite mjere za sprječavanje gubitka topline i rano mjerenje unutrašnje temperature tijekom reanimacije
Sepsa
Hipotermija u sepsi posebno je česta u male dojenčadi (npr. novorođenčadi s diseminiranom infekcijom virusom herpes simplex ili invazivnom bakterijskom infekcijom) i u starije djece s imunosupresijom ili kroničnim zdravstvenim stanjima. Ovi bolesnici mogu izgledati loše i imati kliničke znakove (npr. letargiju, hipotenziju, prošireni pulsni tlak) koji se ne bi trebali vidjeti u blagoj hipotermiji.
Lijekovi i toksini
Lijekovi i toksini mogu uzrokovati hipotermiju uzrokujući vazodilataciju (proširenje krvnih žila), promijenjen mentalni status ili neuspjelu termoregulaciju. Ovi mehanizmi ubrzavaju gubitak topline i povećavaju rizik od hipotermije u okolišu. Hipotermija može posebno pratiti predoziranje etanolom, benzodiazepinima, opioidima i klonidinom. Klinički nalazi intoksikacije često se preklapaju sa znakovima umjerene do teške hipotermije.
Hipotermija se može pojaviti u adolescenata koji piju alkohol ili koriste druge droge, osobito na otvorenom, ali intoksikacija etanolom također je uzrok hipoglikemije i hipotermije u male djece
Koža
Osobito kod djece, termičke i kemijske opekline, pa čak i dermatoze mogu potaknuti značajan gubitak topline.
Zlostavljanje i zanemarivanje djece
Hladno kupanje i prisilno uranjanje zabilježeni su kao oblici zlostavljanja djece. Budući da se takvo zlostavljanje lako propusti, slučajevi mogu biti češći od prijavljenih. Pothranjenost, zanemarivanje, napuštanje i inducirana intoksikacija drugi su mogući uzroci.
Utjecaj na odluke o liječenju
Prisutnost hipotermije s unutrašnjom temperaturom <32°C mijenja tipične odluke o obustavljanju ili prekidu liječenja. Na tim temperaturama, usporeniji metabolizam može zaštititi od hipoksije. Reanimiraju se i zagrijavaju sva djeca s umjerenom ili teškom hipotermijom, osim ako nisu prisutne očito smrtonosne ozljede. U bolesnika bez pulsa s teškom hipotermijom ( <28°C), kliničari moraju izbjegavati prerano proglašavanje smrti.
Klasifikacija i definica zagrijavanja
Zagrijavanje je bitan dio zbrinjavanja pothlađenog pacijenta. Kliničar mora razumjeti razine dostupnih metoda ponovnog zagrijavanja, pravilan izbor metode zagrijavanja na temelju tjelesne temperature i prisutnosti ili odsutnosti cirkulacije te potencijalne nedostatke različitih metoda.
Pasivno zagrijavanje
Pasivno zagrijavanje uključuje skidanje hladne ili mokre odjeće i postavljanje suhe izolacije kao što su deke u toplom okruženju. Pasivno zagrijavanje zahtijeva od djeteta stvaranje topline i ne nudi podršku pacijentu. Pasivne metode sprječavaju daljnje hlađenje, ali ih treba popratiti odgovarajućim tehnikama aktivnog zagrijavanja kada se liječi djeca s blagom, umjerenom ili teškom hipotermijom.
Aktivno vanjsko zagrijavanje
Aktivne tehnike vanjskog zagrijavanja primjenjuju toplinu izvana na pacijenta. To uključuje prisilno zagrijavanje zraka , zračenje topline i primjenu kemijskih toplinskih paketa ili jastučića za grijanje vode. Prisilno zagrijavanje zrakom može smanjiti mogućnost opeklina nedovoljno perfundirane kože koja se ponekad može vidjeti pri primjeni izravne topline grijaćim oblogama ili jastučićima. Aktivno vanjsko zagrijavanje može biti neučinkovito, pa čak i štetno u bolesnika s teškom hipotermijom ili odsutnom cirkulacijom te ga u takvim slučajevima treba izbjegavati osim ako nisu dostupne druge mjere.
Aktivne tehnike vanjskog zagrijavanja jednostavne su i široko dostupne. Međutim, u bolesnika s umjerenom ili teškom hipotermijom, ove metode mogu mobilizirati hladnu i „zakiseljenu“ krv iz ekstremiteta u središnju cirkulaciju i potaknuti naknadno snižavanje (dalje hlađenje) središnje tjelesne temperature, hipotenziju (šok ponovnog zagrijavanja), ventrikularnu fibrilaciju (VF) ili asistoliju.
Aktivno unutarnje zagrijavanje — Sve ove tehnike osiguravaju toplinu iznutra pacijentu, ali imaju nekoliko oblika.
Neinvazivne
Neinvazivne tehnike uključuju davanje zagrijanog, vlažnog kisika (temperatura 37°C i zagrijane intravenske (IV) normalne fiziološke otopine (temperatura 40 do 44°C). Iako su jednostavne i važne za sprječavanje daljnjeg hlađenja, ove metode same po sebi ne pružaju učinkovito ponovno zagrijavanje.
Invazivne
Invazivne tehnike unutarnjeg zagrijavanja uključuju ispiranje pleure, mokraćnog mjehura, želuca ili peritoneuma zagrijanom normalnom fiziološkom otopinom (temperatura 40 do 44°C). Ove tehnike, posebno ispiranje pleure, predlažu se za pacijente s teškom hipotermijom ( <28°C), osobito s nešto očuvanom cirkulacijom, ili onima s umjerenom hipotermijom i neadekvatnim odgovorom na početno zagrijavanje.
Izvantjelesno
Izvantjelesne tehnike uključuju srčanu premosnicu i ekstrakorporalnu membransku oksigenaciju (ECMO). ECMO može imati prednosti u smislu antikoagulacije, liječenja plućnog edema i mogućeg duljeg trajanja, a poželjan je ako je dostupan. Izvantjelesno zagrijavanje predlaže se za djecu s teškom hipotermijom i odsutnom cirkulacijom ili u bolesnika za koje se druge tehnike pokažu neučinkovitima.
Tijekom inicijalne stabilizacije u hitnoj službi, točno mjerenje tjelesne temperature u djece s hipotermijom ključno je za pravilno liječenje. Djeci sa sumnjom na hipotermiju treba izmjeriti i pratiti temperaturu u središtu fleksibilne termometarske sonde niskog očitanja na središnjem mjestu (npr. mokraćni mjehur, duboki rektum, distalni jednjak, nazofarinks ili središnja vena). Ako se mora koristiti kruti rektalni termometar, treba ga umetnuti najmanje 10 cm i ostaviti na mjestu nekoliko minuta i često ga ponovno mjeriti, ali će i dalje biti sklon artefaktu i vremenskim odmacima. U nestabilnih bolesnika preporučuje se mjerenje na dva ili više odvojenih središnjih mjesta
Pothlađenu djecu treba držati u vodoravnom ležećem položaju i s njima nježno rukovati. Ako to već nije obavilo prehospitalno osoblje, kliničar bi trebao skinuti mokru odjeću i izolirati žrtvu od daljnjeg izlaganja (npr. pokriti suhim dekama). Pacijent bi trebao dobiti zagrijani, vlažni kisik, a sve primijenjene intravenske (IV) tekućine također treba zagrijati. Primjena vanjske topline treba izbjegavati u bolesnika s oštećenom cirkulacijom.
Početno bolničko liječenje hipotermije usmjereno je na reanimaciju, procjenu opsega ozljede i ponovno zagrijavanje prema tjelesnoj temperaturi i cirkulacijskom statusu. Isporuka zagrijanog (37°C ), vlažnog kisika i IV tekućina zagrijanih na 40 do 44°C sprječava daljnje hlađenje i poželjna je za svakog pacijenta. Kliničar bi trebao provesti endotrahealnu intubaciju u bolesnika s respiratornim zatajenjem, komom ili šokom.
Pacijenti s umjerenom ili teškom hipotermijom gotovo su uvijek hipovolemični i zahtijevaju agresivno oživljavanje tekućinom s početnim davanjem 20 mL/kg zagrijane (40 do 44°C) IV normalne fiziološke otopine pomoću grijača i cijevi velikog kapaciteta za isporuku prvog bolusa tijekom 5 do 10 minuta i ponavljanje prema potrebi na temelju hemodinamskog statusa pacijenta. IV tekućine treba započeti istodobno s podgrijavanjem.
Pacijenti s teškom hipotermijom ( <28°C ) i srčanim zastojem mogu dobiti početnu defibrilaciju i/ili farmakološku terapiju kako je navedeno u smjernicama Pediatric Advanced Life Support , ali ako su početni pokušaji neuspješni , kardiopulmonalna reanimacija (CPR) i aktivno unutarnje zagrijavanje (po mogućnosti ekstrakorporalna membranska oksigenacija) moraju se odmah započeti. Za ove bolesnike, prognostičke značajke koje upućuju na prekid oživljavanja prije ponovnog zagrijavanja dovode u zabludu. Kliničar bi trebao započeti CPR osim ako nisu prisutne očito smrtonosne ozljede.
Zbog neuroprotektivnih učinaka hipotermije, potpuni oporavak bolesnika s hipotermijom i srčanim zastojem dobro je dokumentiran unatoč dugotrajnoj reanimaciji. Stoga, u uobičajenim okolnostima, reanimacijske napore treba nastaviti dugo (ako je potrebno, satima) sve dok središnja temperatura ne bude približno 34 do 35°C ili ne dođe do povratka spontane cirkulacije.
Kliničari bi trebali osigurati zagrijavanje prema stupnju hipotermije i prisutnosti ili odsutnosti cirkulacije:
Pacijenti s izloženošću okolišu i blagom hipotermijom (temperatura jezgre 32 do 35°C) trebaju se podvrgnuti skidanju mokre odjeće i sušenju kože nakon čega slijedi aktivno vanjsko zagrijavanje (npr. deka s prisilnim grijanjem zraka, žarulja za zračenje topline , ili jastučić za grijanje vodovodne vode).
Predlaže se da djeca s netaknutom cirkulacijom i umjerenom hipotermijom (28 do 32°C) dobiju aktivno vanjsko zagrijavanje, po mogućnosti prisilnim zagrijavanjem zraka . Kada se koriste druge vanjske metode, ponovno zagrijavanje trupa trebalo bi se dogoditi prije ekstremiteta kako bi se smanjila mogućnost hipotenzije (tj. šoka ponovnog zagrijavanja), ventrikularne fibrilacije (VF) ili asistole.
Predlaže se da se djeca s teškom hipotermijom (<28°C ), ali očuvanom cirkulacijom zagriju aktivnim unutarnjim zagrijavanjem. U djece s teškom hipotermijom i neperfuzijskim srčanim ritmovima primarna je terapija ekstratjelesno ili agresivno aktivno unutarnje zagrijavanje. Djeca s teškom hipotermijom (<28°) i odsutnom cirkulacijom podvrgavaju se brzom zagrijavanju izvantjelesnim metodama (po mogućnosti, ekstrakorporalna membranska oksigenacija [ECMO]), kad god je to moguće .
Svako pothlađivanje /hipotermiju ili sumnju na isto, potrebno je pravovremeno objektivizirati i prijaviti nadležnom liječniku, kako bi se što prije potvrdila dijagnoza i započelo specifično liječenje , u svrhu očuvanja vitalnih funkcija djeteta, te sprječavanja posljedica oštećenja organa i organskih sustava.
