Na prvi se pogled čini kako je mucanje moguće jasno i lako objasniti. Ipak, postavljanje definicije mucanja težak je zadatak, što nije čudno uzevši u obzir svu multidimenzionalnost (Yairi i Seery, 2015).
Na prvi se pogled čini kako je mucanje moguće jasno i lako objasniti. Ipak, postavljanje definicije mucanja težak je zadatak, što nije čudno uzevši u obzir svu multidimenzionalnost (Yairi i Seery, 2015).
Mucanje obuhvaća veliki broj manifestacija na somatskom, psihološkom, fiziološkom i socijalnom planu. To je govorno ponašanje osobe u komunikaciji s drugim ljudima, čiji značajni dio čine reakcije te osobe na trenutna zbivanja u govoru. Mucanje se očituje ponavljanjima, produljivanjima i umetanjima riječi ili dijelova riječi, napetim zastojima govora te uz govor povezanim jakim negativnim osjećajima, napetim pokretima dijelova lica ili tijela te izbjegavanjima govornih situacija (Galić-Jušić,2001).
Budući da je kod mucanja prisutno puno više od netečnosti u govoru, odnosno puno više od onoga što čujemo kad osoba govori, vrlo je važno naglasiti kako u procjeni, a onda i u terapiji mucanja, moramo u obzir uzeti sve faktore i elemente mucanja. Na početku je važno istaknuti kako postoje biološki faktori koji nam daju informacije o prevalenciji i incidenciji mucanja.
Mucanje se tako češće pojavljuje kod djece čiji član obitelji muca ili je mucao. Isto tako, pojavljuje se češće kod dječaka, a najčešće započinje u djetinjstvu (Yairi i Seery, 2015). To su ujedno i rizični faktori za razvoj kroničnog mucanja, uz prisutnost mucajućih netečnosti dulje od 6 mjeseci te prisutnost svjesnosti i neugode povezane s govorom. Ukoliko primijetite nešto od navedenog, potrebno je potražiti pomoć stručnjaka.
Upravo zbog neugode povezane s govorom te negativnih reakcija, važno je da logopedsku terapiju ne usmjerimo samo na govor. Ponekad osobu koja muca, ali nema jake negativne emocije i reakcije na mucanje te ne izbjegava govorne situacije, ne moramo uključiti u terapiju. Ono što je važno ovdje naglasiti jest da su individualizacija terapije, suradnja s roditeljima, psihoterapeutske tehnike te generalizacija naučenog važni aspekti svake terapije mucanja.
„Cilj govorne terapije mucanja točka je u kojoj se spajaju terapeutsko poimanje cjelokupne prirode poremećaja, vještina da svojim znanjem pomogne te vjere i volje da se to učini mogućim“ (Galić-Jušić, 2001).
Izvori:
Galić-Jušić, I. (2001). Što učiniti s mucanjem? Cjelovit pristup govoru i psihi. Lekenik: Ostvarenje.
Yairi, E. i Seery, C.H. (2015). Stuttering: Foundations and Clinical Applications. London: Pearson Eduction.
