Hiperleksija se najčešće definira kao djetetova prijevremena sposobnost čitanja i pamćenja bez izričitog podučavanja, koju obično prate značajne poteškoće u razumijevanju te problemi u socijalnim interakcijama.
Što je hiperleksija?
Hiperleksija se najčešće definira kao djetetova prijevremena sposobnost čitanja i pamćenja bez izričitog podučavanja, koju obično prate značajne poteškoće u razumijevanju te problemi u socijalnim interakcijama.
Odnosno, dijete koje ima hiperleksiju može puno ranije usavršiti čitanje nego njegovi vršnjaci te posjeduje dobre vještine pamćenja, no isto tako kasni s razvojem govornih i socijalnih vještina te može imati poteškoća s razumijevanjem ili pravilnim korištenjem govornog jezika. Mnoga djeca s hiperleksijom mogu biti jako usmjerena na pisani materijal i biti preokupirani brojevima i slovima.
Za razliku od druge djece, hiperleksična djeca zbog svog izvrsnog pamćenja uče govoriti tako što pamte cijele rečenice, fraze ili razgovore koje su čuli ili pročitali u svakodnevnom životu. Termin hiperleksija prvi se puta spominje u radu Silbermana i Silbermana (1967) koji govore o kontinuitetu sposobnosti čitanja kod djece s teškoćama u razvoju, a više se istražuje posljednja dva desetljeća.
Razlikujemo tri tipa hiperleksije:
• hiperleksija tipa I koja obuhvaća djecu koja vrlo rano sama nauče čitati. To su predškolska i vrtićka djeca koja mogu čitati na razini prvog i drugog razreda osnovne škole. Međutim, njihovi vršnjaci ih sustignu s vremenom u čitanju.
• hiperleksija tipa II odnosi se na djecu koja imaju izvrsne vještine čitanja i pamćenja, no imaju i neke govorne, socijalne i bihevioralne vještine karakteristične za djecu iz spektra autizma. Takva djeca u ranoj dobi imaju veliki interes i usmjerenost na brojeve i slova.
• hiperleksija tipa III uključuje djecu koja također posjeduju rane i izvrsne vještine čitanja, no imaju uobičajene i tipične socijalne vještine te pokazuju neke karakteristike i ponašanja slična autizmu, no ta se ponašanja s vremenom i dobi reduciraju i na posljetku nestaju.
Hiperleksiju možemo prepoznati po nekoliko karakterističnih simptoma:
• brza sposobnost čitanja, odnosno djeca uče brzo čitati uz vrlo malo poduke ili sama nauče čitati te imaju izvrsne vještine pamćenja.
• znakovi razvojnog poremećaja poput problema u ponašanju, nemogućnosti komuniciranja ili govorenja
• poteškoće u razumijevanju, procesiranju i upotrebi verbalnog jezika i govora
• poteškoće sa socijalnim vještinama.
• poteškoće u odgovaranju na pitanja (kada, zašto, tko, što, gdje)
• jaka sposobnost pamćenja
Što uzrokuje hiperleksiju?
Iako nije poznat točan uzrok hiperleksije, većina istraživača vjeruje da do hiperleksije dolazi kombinacijom genetskih i okolinskih faktora koji mogu imati utjecaj na razvoj djetetovog mozga.
Hiperleksiju može biti teško dijagnosticirati budući da je često povezana s drugim stanjima ili poremećajima (neki autori ističu da se hiperleksija javlja u otprilike 6 – 20% djece s poremećajima iz spektra autizma), no rana identifikacija i intervencija su važne, a sam tretman ovisi o tipu hiperleksije.
Djeca s hiperleksijom tipa I najčešće ne zahtijevaju tretman, no djeca s hiperleksijom tipa II i tipa III mogu imati brojne koristi od uključivanja u neki tretman, odnosno kroz vježbu mogu poboljšati svoje socijalne i jezične vještine.
Važno je napomenuti kako nisu sva djeca koja nauče čitati prije svojih vršnjaka nužno hiperleksična, moguće je da se radi o nadarenosti, preuranjenom učenju čitanja ponuđenom od strane okoline...
Za razliku od hiperleksije, darovita djeca imaju razvijeno razumijevanje i komunikaciju, a disleksija uključuje teškoće u dekodiranju dok razumijevanje može biti očuvano.
Kako bi se spriječile pogreške, potrebno je sagledavati dijete u cjelini i potražiti procjenu od strane stručnjaka za koju je važno da obuhvaća cjelovit intelektualni i govorno-jezični razvoj.
