Zasigurno nije prvi put da čujete kako kazne za djecu nisu najbolja opcija, zar ne? I iako negdje u podsvijesti leži ova rečenica, ipak se često zna jako dobro sakriti.
Postaje gotovo nevidljiva. U tom trenutku jednostavnije je izreći zabranu, povisiti ton i oduzeti stvari. Jer, ipak, kazna stvarno može ostaviti učinak i potaknuti željeno ponašanje. No taj učinak je samo trenutan.
U nekom trenutku zabrane više neće postati opcija, povišeni ton postat će navika, a unatoč oduzimanju svih užitaka, željeno ponašanje i dalje neće biti ostvareno. Iz tog razloga kazne doista nisu najbolja opcija.
Prema svojoj definiciji, kazna može biti širok pojam. Pojednostavljeno se odnosi na sve radnje kojima je cilj smanjiti vjerojatnost pojave nekog ponašanja. Spomenuto ponašanje može biti bilo što, počevši od pospremanja kreveta i redovnog učenja pa sve do smanjena mobitela i ostalih ekrana.
Primjerice, ako želimo da naše dijete provodi manje vremena za ekranom, jednostavan potez poput oduzimanja mobitela se čini najjednostavnijim. Ili pak ako im zabranimo igru i slobodne aktivnosti, u potpunosti je izgledno da će višak vremena iskoristiti na čitanje lektire, zar ne?
Ovisno o kakvom potezu je riječ, kazne možemo podijeliti u nekoliko kategorija. Služenjem metodama poput povišenog tona glasa ili zadavanja zadataka koje dijete ne voli odnosi se na kažnjavanje primjenom. Suprotno tome, kažnjavanje uklanjanjem odnosi se na zabranu nekih aktivnosti, poput mobitela, slobodnog vremena ili treninga.
Dakle, zašto kazne ipak ne funkcioniraju?
Kazne mogu trenutno ostaviti efekt na željeno ponašanje. No kada se zadaju prečesto, neovisno o vrsti kazne, one gube svrhu. Postaju navika i njihov efekt može biti upravo suprotan. Ono što valja spomenuti je činjenica da kazna možda na trenutak spriječiti neželjeno ponašanje, međutim ona sama po sebi ne uči o nepoželjnosti istog.
Djeca se više usmjeravaju na to što im se događa i koja ih kazna čeka, a ne na ono što su učinila, a bilo je pogrešno. Uz to, oni potom često pribjegavaju laganju, ne bi li izbjegli kaznu. Ne zaboravimo i da kazne narušavaju odnos djece i roditelja, a zbog narušenog odnosa djeca često gube motivaciju za poslušnost jer im je roditelj po tko zna koji put zabranio igrice.
Činjenica da kazne nisu uvijek poželjne ne znači da djeca ne trebaju imati i poštivati određene granice. Naprotiv, djeca ih trebaju kako bi učila, razvijala se i imala usmjerenje. Ono što je ključno jest da su granice jasno objašnjenje i donesene u suradnji s djecom. Ponekad je na pitanje zašto moram biti kod kuće u 20h, a moji prijatelji mogu ostati duže lakše odgovoriti zato što ja tako kažem i jer sam ja roditelj.
Međutim, djeca ovo pitanje zaista postavljaju iz pozicije interesa i ako znaju odgovor na njega veća je vjerojatnost da će se toga i pridržavati. Uz definiranje granica, važno je definirati i kazne za nepoštivanje istih te, kako bi one bile uspješne, poštovati sljedeća tri koraka:
1. Kazna bi trebala biti dogovorena zajedno.
2. Važno je da se sustavno i dosljedno primjenjuje.
3. Kaznu provoditi smireno, njena svrha nije vaš izlazak iz kontrole, vikanje ili kritiziranje.
Kao roditelji želite najbolje za svoje dijete, a reguliranje nepoželjnog ponašanja čest je izazov. Na žalost, za navedeno je prvi instinkt često kazna. No, kao što ste mogli pročitati, one ne uspijevaju djecu učiti odgovornosti.
Djecu treba poučavati kako bi se razvijala, otvoreno odgovarati na njihova pitanja zašto i uključivati ih čak i u proces postavljanja granica. Samo s takvom suradnjom izbjegavate biti autoritet koji izaziva strah zbog zadavanja kazni - nije li to ono što želite?
