Često se roditelji pitaju trebaju li u određenoj situaciji pohvaliti svoju djecu. I ako da, koliko ih trebaju hvaliti jer ne žele da djeca postanu razmažena i umišljena.
Često se roditelji pitaju trebaju li u određenoj situaciji pohvaliti svoju djecu. I ako da, koliko ih trebaju hvaliti jer ne žele da djeca postanu razmažena i umišljena. S druge strane, sigurno ste nekada čuli da pohvala pozitivno utječe na samopouzdanje djece. Pa kako onda naći pravu mjeru?
Koliko treba hvaliti djecu?
Odgovor je da djecu treba hvaliti – i to često. Pravo pitanje nije koliko ih trebate hvaliti, već kako ih hvalite. Dakle, hvalite, ali pazite što hvalite!
Pohvala se obično daje nakon dobro obavljenog zadatka kao priznanje za taj uspjeh. Ponekad se pohvala daje i kako bismo povećali samopouzdanje djeteta. Međutim, pokazalo se da takva pohvala često ima suprotan efekt na samopouzdanje jer se onda djeca još lošije osjećaju kad dožive sljedeći neuspjeh. Zašto?
Kada hvalite uspjeh i sposobnosti djece („Bravo! Baš si talentiran za matematiku.“), velika je šansa da razvijate tzv. fiksni način razmišljanja (fixed mindset). Djeca s takvim načinom razmišljanja gledaju na sposobnosti kao na nešto što je urođeno i ne može se puno promijeniti.
Takva djeca, ukoliko mogu, biraju lakše zadatke i bježe od izazova jer ne žele ispasti glupi i nesposobni te u slučaju neuspjeha doživljavaju snažne negativne reakcije i lako odustaju (npr. „Test je bio glup!“ ili „Učiteljica me ne voli.“ ). Isto tako, na trud gledaju kao na nešto što „moraš uložiti ako nemaš prirodni talent“, a uspjeh drugih im predstavlja prijetnju.
S druge strane, djeca s tzv. fleksibilnim načinom razmišljanja (growth mindset) smatraju da se sposobnosti mogu razvijati učenjem i vježbom. Upravo zbog toga oni obično biraju teže zadatke i traže izazove kako bi mogli razvijati svoje sposobnosti, ulažu više truda i isprobavaju različite strategije dolaženja do rješenja. Također, na neuspjeh gledaju kao na izazov i priliku za učenje te češće nastavljaju unatoč preprekama jer vjeruju da to mogu ostvariti. Uspješni drugi im tada postaju uzor i dokaz da se to nešto ipak može postići s puno vježbe.
Pa kako onda razvijati fleksibilni način razmišljanja kod djece i što pohvaliti?
Ako djeca nešto dobro naprave pohvalite ih za trud i napor koji su uložiti da to ostvare („Bravo! Jako si se potrudio i vrijedno učio cijeli tjedan. Trud se isplatio!“). Naglasite važnost procesa, odnosno učenja i napretka.
Međutim, ukoliko dožive neuspjeh, ne trebate ih hvaliti za trud kao utješnu nagradu („Nema veze, važno je sudjelovati.“), već im pomozite da iz te situacije nešto nauče i da probaju naći još neke strategije rješavanja problema. Naime, fleksibilni način razmišljanja nije isto što i trud. Takav način razmišljanja, osim truda, uključuje i učenje, svladavanje prepreka, traženje rješenja i uživanje u izazovima. Tako će idući put u sličnoj situaciji djeca imati više mogućnosti rješenja problema i samim time je veća šansa da će biti uspješniji.
Ono što nauče u djetinjstvu postaje obrazac ponašanja i u odrasloj dobi. Stoga, ako želite da vaše dijete bude zadovoljna odrasla osoba koja ne posustaje pred izazovima i ulaže trud u sve što radi potičite fleksibilni način razmišljanja. Dakle, sljedeći put kad vaše dijete nešto napravi, pohvalite ga za trud i potaknite da nešto nauči iz te situacije.
