Emocionalna zrelost djeteta za polazak u vrtić problem je s kojim se roditelji susreću već u ranoj dobi djeteta. Na žalost, često se s tim moraju suočiti već u dobi od godinu dana starosti djeteta.
Suvremeno društvo omogućava tek malom broju roditelja produženje roditeljskog dopusta do druge ili čak treće godine života djeteta kada se prema nekim pokazateljima očekuje da dijete iskaže potrebu druženja s vršnjacima samim tim i lakše odvajanje od obitelji i socijalizaciju.
Pitanje koje se nužno nameće je; Kako od djeteta starog jednu godinu kojeg treba upisati u vrtić očekivati emocionalnu zrelost? Logičan odgovor je: Teško! Ali ništa nije lakše ni s djetetom od dvije, tri ili pet godina. Posebno ako imamo u vidu da dijete izlazi iz sigurnog i poznatog obiteljskog okruženja u kojem je zaštićeno i nerijetko u povlaštenom položaj. Ulaskom u vrtić ulazi u novo okruženje s njemu nepoznatim socijalnim situacijama.
Iznimno je teško neovisno o temeljnom ponašanju djeteta u širem socijalnom okruženju izvan vrtića predvidjeti reakcije djece na ulazak u instituciju i fizičko odvajanje od obitelji. Nerijetko je to spektar različitih reakcija koje iznenade roditelje. Očekivana reakcija: plač djeteta, tuga i odbijanje vrtića nešto je što se u pravilu događa. Ono što iznenadi je dužina takvih reakcija na vrtić koja se od djeteta do djeteta bitno razlikuje.
Kao praktičari s dugogodišnjim iskustvom skloni smo ustvrditi da je razlog različitih ponašanja posljedica osobnosti djeteta, ali i emocionalne zrelost važne za socijalizaciju. Držimo da je način uključivanja djeteta u vrtić u velikoj mjeri uvjetovan stabilnošću i zrelošću roditelja u odnosu na uključivanje djeteta u vrtić. Odnos roditelja prema vrtiću u periodu prilagodbe u velikoj mjeri može olakšati ili otežati ulazak i prilagodbu djeteta na vrtić. Držimo da na odnos roditelja u velikoj mjeri utječe povjerenje roditelja u instituciju kojoj povjerava svoje dijete.
Zato bi naš savjet roditeljima bio da manje pozornosti obraćaju na procjenu zrelosti djeteta za vrtić jer su najčešće u situaciji da ga moraju upisati koliko na dobro informiranje o vrtiću u koji upisuju svoje dijete. Često ističemo da se roditelji ne smiju fokusirati na blizinu vrtića kako bi što prije ostavili dijete u njemu nego da njihov mjerni instrument bude i kvaliteta samog vrtića.
Najbolji pokazatelj je osobni doživljaj prostora u koji ulazi, a u kojem će njegovo dijete boraviti. Obavezno se pitajte “Želim li ja ovdje biti dijete? Želim li ja ovdje provesti svoje vrijeme? Ne zaboravite, to je djetetovo “radno mjesto” ili zamjena za dom i traje upravo koliko i vaše radno vrijeme i duže.
Birajte vrtić koji sliči obiteljskom okruženju. Obiteljsko okruženje podrazumijeva izgled prostora, povezanost među prostorima, ali i ponudu materijala koji omogućavaju slobodno izražavanje svih kreativnih potencijala djeteta, njegovu radoznalost, autonomiju i pravo na komuniciranje s drugima kroz povezanost svih prostorija vrtića. Slobodnim kretanjem dijete širi svoje krugove prijateljstva, ostvaruje odnose koji su slični obiteljskom, osjeća se sigurno dobrodošlo i pripadajuće. Jako je važno pružiti mogućnost djeci različite dobi da međusobno komuniciraju s drugom djecom i odraslim osobama u okruženju vrtića jer na taj način potičemo razvoj komunikacijskih vještina i socijalnih kompetencija.
U ovakvom okruženju za očekivati je da djeca i odrasli žive kao velika obitelj u kojoj se emocionalno i socijalno sazrijevanje događa na prirodan, djetetu primjeren način kao i postepeno osamostaljivanje i priprema za ono sutra „veliki svijet”.
