Bljuckanje učestalo viđamo u djece dojenačke dobi i većinom je samo funkcionalna pojava, a ne simptom bolesti.
Prema statističkim podacima, pokazalo se kako u dobi do 4. mjeseca, bljucka čak oko 67% beba, a istovremeno nema nikakve patologije u pozadini. U anglosaksonskoj literaturi postoji izraz "happy spitter", što bi u doslovnom prijevodu značilo "sretni bljuckaš"; koji vrlo slikovito opisuje ovo stanje. Zapravo radi se o tome da dijete nevoljno izbacuje male količine pojedene hrane, obično mlijeka ili čaja, tj sadržaj se obično samo prelije iz djetetovih usta, iako ponekad može i izletjeti.
Najčešće se to događa iza obroka, no kako je raspored hranjenja u mlade dojenčadi gust, zapravo može biti bilo kada između obroka. Sadržaj može biti tekući, ali i usiren ako se već djelomično probavio u želucu tj. mirisati na kiselo mlijeko. Ponekad se može vratiti samo u usta, a ne izletjeti van, pa ga dijete ponovo proguta. Za to koristimo termin regurgitacija.
Zašto se bljuckanje/ regurgitacija događa i zašto najviše u ranoj dobi?
Razlozi za to su brojni: mlada dojenčad jede mlijeko koje se lako preljeva, često jedu halapljivo, uz to gutaju puno zraka, lako prepunjavaju želudac, a istovremeno pretežno leže. Uz to je jednjak bebe kratak, donji sfinkter (mišić) jednjaka još nedovoljno funkcionalno zreo i ne zatvori se uvijek potpuno, pa se tekuća hrana lakše vrati do usta.
Roditelji su često zabrinuti, ne mogu procijeniti je li ta pojava škodi djetetu i je li posljedica neke bolesti, stoga nerijetko posjete pedijatra, pogotovo ako se to ponavlja više puta tijekom dana. Također bljuckanje znaju zamijeniti za povraćanje, pa u kontaktu s liječnikom kao razlog dolaska navode povraćanje, nesvjesni da se radi o bljuckanju. Nekada je teško prepoznati razliku.
Kod povraćanja radi se o forsiranom izbacivanju većih količina hrane, praktički cijelog obroka. Uz to često ga prate i neki drugi simptomi (loš napredak na tjelesnoj masi, nezadovoljstvo djeteta,...), ponekad znaci akutne infektivne bolesti (povišena temperatura, klonulost...). Stoga je za liječnike važno dobiti detaljan opis simptoma. Samo objektivna procjena cjelokupnog djetetovog stanja, pokazat će nam radi li se samo o bezazlenoj ili zaista patološkoj pojavi.
Kako pristupiti djetetu koje bljucka?
Ako dijete bljucka, a urednog je prirasta na težini, zadovoljno je, nema odstupanja u standardima rasta i razvoja, nema nikakve popratne simptome, smatramo da je bljuckanje fiziološko. Takvo dojenče nije potrebno izlagati nikakvoj dijagnostičkoj obradi, niti terapiji. Ipak, bljuckanje se može pokušati umanjiti nekim mjerama.
Za djecu koja jedu adaptirano mlijeko, danas postoje gotove dojenačke formule koje su blago zagušćene i smanjuju bljuckanje. To su formule koje se prepoznaju po sufiksu AR (Anti- Refluks) koji se nalazi uz ime formule. Nakon obroka poželjeno je dojenče staviti u uspravni položaj da podrigne.
Ako to ne funkcionira dobro, može se nakon nekoliko prvih minuta hranjenje prekinuti, dijete tada kratko podignuti da podrigne te nakon toga nastaviti hranjenje. Time se evakuira suvišni zrak iz želuca koji ponekad pospješuje bljuckanje. Dalje, kada dijete leži preporučuje se blago povišeni položaj, ali nikako ne spavanje na trbuhu, kako bi se antigravitacijskim mjerama smanjilo vraćanje sadržaja.
U kojim situacijama bljuckanje treba brinuti?
Ako su intenzitet i frekvencija bljuckanja veliki te se uz to javljaju simptomi poput izvijanja, kašljanja, ponavljanih dišnih infekcija, pojave tragova krvi u izbljuvanom sadržaju, dijete je značajno anemično, ne dobiva dobro na tjelesnoj masi, tada se vjerojatno radi o bljuckanju kao jednom od simptoma gastroezofagealne refluksne bolesti (patološkom refluksu). U tom slučaju potrebno je provesti dijagnostičku obradu kako bi se dokazao patološki refluks, kao i mogući uzroci koji mogu biti brojni. Takva dijagnostika kao i terapija u nadležnosti su dječjeg gastroenterologa.
Jedina prava procjena postojanja i težine patološkog refluksa je 24 satnim registriranjem refluksnih epizoda putem metode koja se zove 24 satna ph-metrija jednjaka. Sastoji se u tome da se putem tanke sonde koja se plasira u jednjak, kroz 24 sata mjeri količina i jačina refluksnih epizoda.
Ponekad postoji potreba i za drugim dopunskim metodama poput alergološkog testiranja, endoskopije, pasaže jednjaka i želuca, scintigrafije pluća i sl. Te pretrage pomažu u procjeni posljedica refluksa na jednjak i dišnih sustav kao i evaluaciji mogućih uzroka. Prema težini refluksne bolesti i uzroku određuje se terapija. I u ovom slučaju korisne su ranije spomenute jednostavne mjere: povišeni položaj djeteta, zagušćivanje obroka, ali potrebne i druge terapijske intervencije (primjena pravih lijekova).
Fiziološko bljuckanje, a nekad i patološki gastroezofagealni refluks u pravilu se smanjuju s porastom dobi djeteta, tako da prema kraju prve godine veliki broj djece (oko 60%) bude bez ili sa značajno manje simptoma.
Zaključno, možemo reći da je povremeno bljuckanje koje nema nikakav utjecaj na zdravlje dojenčeta učestala pojava u ranoj dobi, fiziološko je, te mu ne treba pridavati značenje, niti izvrgavati dijete dijagnostičkim pretragama.
